Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

HUMANOST

O samom značenju ove riječi ne bih, već o onome šta ona donosi i jednoj i drugoj strani.
Kad razmišljam o tome uvijek se sjetim mojih roditelja . Prvenstveno moje Majke jer je ona  bila alfa i omega u mom humanitarnom odgoju. Moja Majka , kćerka Idriz efendije Dobrače, po pričanju i starih Rogatičana, jednog od najčuvenijih Hodža u to vrijeme samo sa islamskim obrazovanjem je bila u segmentu humanitarnosti posebna žena.

 

 

Moj drug Zakir Jamak kaže za nju: „Ona nikako nije pripadala ovom okruženju i vremanu“. Misli vjerovatno kako je u početku agresije na BiH u našoj maloj kući boravilo 25 duša dok za druge ne komentariše. A i hranu su djelili muhadžerima i vojsci što su imali. Kuhinja za borce bila je na našoj verandi. Sve ovo pričam što su mi drugi ispričali.

 

Ja sam sa 14 otišao od kuće ali u sjećanju ostaju upečatljive situacije . Bili smo siromašnija kuća u selu, ali ni jedan putnik namjernik nije došao u selo a da iz naše kuće nije ponuđen da se okrijepi onim što se imalo. A valjda to Allah .Dž.Š. daje pa se uvijek ima nešto.

 

Sjećam se jedne situacije kad je poslije rata živjela sa mojim bratom u stanu na Ciglanama. Sjedeći na ulici ispred zgrade naišla je neka žena , ne znam detalje ali žena je bila gladna i moja majka je uvede u stan i nahrani. Takva je bila i tako je i nas učila „Teško je pružiti ruku zato je nikad ne odbijaj pa koliko možeš“. A sama je najveći dio penzije djelila onim kojima je više trebalo.

E sad pitanje za diskusiju postavljam sebi a i ostalima:

 

Da li sam human insan, da li sam dovoljno nasledio od moje rahmetli majke.

 

Rat i ratno vrijeme ostavimo po strani jer je u to vrijeme baš ta humanitarnost čini mi se u najvećem broju bila veoma prljava.
Ako se upitamo da li smo humani. Da li pomažemo koliko možemo.

 

Ma skoro sto procentno je odgovor pozitivan.

 

A da li je tako. .....

 

Za mene humanost nije samo dati 5, 10, 50 , 100 maraka (iako se u najčeščim slučajevima svodi na to) već i starog, bolesnog posjetiti familiju i prijatelje ne zaboraviti ili jednostavno radom pomoći kao što to rade ovi naši dobri momci.

 

Zamislite da sami morate preći na „drugu stranu“ i morate pružiti ruku.

 

Ja sam bio u toj situaciji. Trebalo je hitno obezbjediti sredstva za transplantaciju bubrega mom sinu. Duga bolest isprazni sve fondove. Na moju sreću blic akcijom koju smo odradili zajedno, moja braća prijatelji iz BiH i Njemačke i ASA Auto skupilo se i više sredstava tako da smo mogli pomoći jednu bolesnicu za operaciju u Ljubljani. Dosta onih koji trebaju pomoć nemaju ovakvu sreću.

Ali ovdje je došla i ona narodna uzrječica do izražaja. „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijerka svoj trag pokaže“. I to je zaista tako. Jer je razočarenje ogromno ako onaj od koga sigurno očekuješ pomoć, to eskivira. A i to se često desi.

Kakav je osječaj pružiti ruku i moliti za pomoć. Pa nije nimalo ugodan. Jedino zadovoljstvo je ako se ispune očekivanja jer je svrha pružene ruke uspjela i donijela ono zašto je namjenjena.


A namjena je nekome POMOĆI.

 

Ja lično nakon pomoći u bilo kom obliku osjećam se bolje . Interesantno da imam osjećaj da ako sam materijalno pomogao to mi se vratilo možda nekad u drugom obliku, ali se vrati. A nemjerljiv je moj duševni osjećaj koji je teško riječima objasniti jer i radost onih kojima pomažemo prelazi na mene.

 

Lično bih volio što više diskusija na ovu temu jer naši članovi a i posjetioci stranice su dosta puta pokazali veliku humanost.
A nejveće zadovoljstvo ako nekoga podstreknem na razmišljanje :


DA LI SAM HUMAN ONOLIKO KOLIKO SAM U MOGUĆNOSTI I DA LI ČINIM DOVOLJNO DOBRIH DJELA

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version