Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Dr.sc.Smajil Durmišević: ‘Kada ne bih pisao, to bi bilo isto kao kada bih prestao govoriti.’

Prof.dr.sc.Smajil Durmišević je rođen 1956. godine u Vrataru, Žepa, općina Rogatica. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Završio je specijalizaciju iz školske medicine i specijalizaciju iz higijene – zdravstvene ekologije. Dodijeljen mu je naziv primarijusa. Magistrirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Ima preko 70 objavljenih naučno-stručnih radova i preko 200 zdravstveno-popularnih članaka. Autor je nekoliko univerzitetskih udžbenika i 2 zbirke pjesama “Nečujni krici – bosanska krvava bajka” i “Treptaji. U nastavku Vam donosimo intervju sa gosp. Durmiševićem. U centru pažnje ovoga intervjua su upravo teme ovih knjiga poezije.

 

Preuzeto sa: http://www.zenica24sata.com

 

Zanimljiv spoj; Vi kao priznati stručnjak u oblasti medicinskih i naučnih disciplina, a ipak zaljubljenik u književnu umjetnost. Da li je to tako oduvijek ili se ljubav prema književnosti nedavno rodila?

“Moja sklonost ka poeziji potiče još iz predškolskog perioda a neki prvi počeci pisanja iz vremena osnovne I srednje škole. Nažalost, jedno vrijeme je ta sklonost bila potisnuta radi drugih životnih obaveza, ali kako se živi život, stručni i naučni rad, tako se živi i poezija; mogao bih reći da živim od medicine a “živim” za poeziju i književnost.”

Haiku poezija ima jako strogu i zahtjevnu formu, a Vi ste se ipak odlučili baš njom baviti. Zašto? (Napomena; Haiku je trostih u kojem stihovi imaju redom 5, 7 i 5 slogova)

“Ja sam, što svjesno što nesvjesno, tragao za ovom formom. Volim preciznost i konciznost, tako da sam uz haiku poeziju otključao svoj poetski izražaj. Odgovara mi njena stroga forma, leže mi kratki i izražajni stihovi, iako je nekada teško u 3 stiha smjestiti poruku tog terceta, a da se pri tome zadovolji metrika, od koje nisam odstupao.”
 

Da li za Vas bavljenje haiku poezijom predstavlja neku vrstu duhovne vježbe, da li je to za Vas način da pustite svoju dušu da progovori?

“Moja poezija je moj razgovor sa prirodom, biljkama, životinjama, ljudima, Stvoriteljem, sa društvenim subjektima, to su moje rekcije i moji odgovori na događaje u vremenu i prostoru. Ja kroz svoje stihove i druge forme razgovaram sa njima. Nije to samo haiku, jer ja također pišem i priče, pretežno satiričnog sadržaja, pišem i patriotsko-zavičajnu liriku slobodnog stiha, aforizme… i to su sve moji načini da “provučem” kroz svoje stihove svoju duhovnost, moralne i etičke principe, principe naše tradicije i općeljudske principe borbe protiv zla i nasilja a za opće dobro, u ime Boga i za dobro čovjeka. Kada ne bih pisao, to bi bilo isto kao kada bih prestao govoriti.”

Imate li ambicije da gradite veću književnu karijeru ili je ovo za Vas samo intelektualna strast?

“Ja zapravo ništa ne planiram, ali život teče. Evo dvije knjige poezije su gotove, dvije su do kraja pripremljenje, knjiga satiričnih priča (“Priče iz sumporne doline”) je u dobrom začetku, kao i knjiga aforizama (“Ubod divlje ruže”). Ja ne planiram kada ću nešto napisati, inspiracije dolaze same…”

Izabrali ste zanimljive naslove za svoje dvije knjige poezije “Nečujni krici” i “Treptaji”. Možete li za naše čitatelje dočarati zašto ste odlučili da ih tako nazovete?

“Nečujni krici! Čiji su to “nečujni krici”?! To su oni krici koje stoljećima i decenijama niko nije htio da čuje! To su krici devastirane životne okoline, zatim krici naše devastirane kulturne baštine, naših mostova, gradova, kula.. koji su napušteni, zaboravljeni, ostavljeni zubu vremena, nehatu čovjeka i milosti nečovjeka! To su krici koje mi ne čujemo ili nećemo da čujemo! Znači, ne čuju oni koji bi trebali da čuju te krike. I na kraju, to su krici one umorene, nevine, bosanske čeljadi, žena, djece, staraca, civila… koji su ni krivi ni dužni pobijeni. Od njih se čuju krici i nijemi vapaji, Oni “traže” da zlikovci budu kažnjeni, da se taj zločin ne bi ponovio. Što se tiče treptaja, čitava ova zbirka je posvećena fenomenu ljubavi. Treptaj je jedna osobina ljubavi, ljubavi čovjeka prema čovjeku, muškarca prema ženi, žene prema muškarcu, prema Stvoritelju, prema kulturi, umjetnosti… Da nema tog fenomena ljubavi, živi svijet bi praktično nestao.” /” Ljubav. Moćna k’o/ život. Daje i čezne -/ Ne traži ništa “/

Izabrali ste i tešku tematiku: nepravda, zločini, stradanja.. Kakvu poruku želite da Vaši čitatelji izvuku iz Vaših knjiga?

“Ne smije se zaboraviti, jer ako bi se zaboravilo, moglo bi se ponoviti. Da bi neko znao šta jezločin, on mora da vidi zločin, mora da vidi sliku zločina. Taj zločin je u mojim pjesmama prikazan kao opomena i kao osuda, bez obzira u čije ime, u ime koje ideje… nevažno je, jer zločin je uvijek zločin i mora se tako tretirati! Svaki haiku, na ovu temu, je istinita priča, sa imenom i prezimenom (iako su, naravno, imena izmjenjena, ili, najčešće, nisu ni navedena). Za primjer mogu uzeti sljedeći haiku:/Čopor pijani/ A Zlata naga, u krvi/Za smrt Ga moli / Ovaj haiku, kao i svi ostali, ima svoju priču. Ta Zlata, beogovkuša, bila je najljepša djevojka u svom kraju, koju je jedan četnički vojvoda, oteo, silovao i držao 2-3 mjeseca zatvorenu u svom “štabu”. Noć uoči pravoslavnog Božića, 6. januara 1942. godine, zločinci su se ponapijali i natjerali to nevino, muslimansko žensko čeljade, koje nikada prije toga muška ruka osim očeva i bratova, nije dotakla, prisilili je uz batine i divljačke povike – da gola pleše na snijegu, pred raspojasanim pijanim čoporom! Potom su je, divljački se iživljavajući i urlajući – neka se bula malo rashladi – potapali pod ledeni mlaz vode iz badnja (cijev kroz koju ide mlaz vode koji udara od vodeničko kolo). Na kraju su je ritualno zaklali na snijegu…”. A ona, blagoslovnjena neka bude, ponižena, maltretirana, obezčašćena i iznurena, samo je Uzvišenog Stvoritelja za smrt molila!?

Svoje knjige ste posvetili, kako ste i sami rekli u posveti “…nevinim žrtvama besmislenih i neshvatljivih zločina”. Zašto ste uopće imali potrebu da progovorite ovim putem o ratu?

“Da se ne zaboravi i da se slikom zločina bori protiv zločina! Moja haiku poezija je poezija išareta u bosanskom jeziku (išaret – mig, naznaka, natuknica, nečujni govor srodnih, bliskih, onih koji se potpuno razumiju). Znači da na nešto upućuju, da na nešto skreću pažnju. Ja se nadam da će jednog dana svaka ova terceta biti zapravo jezgro jedne priče. Ako bude snage, zdravlja i života, namjeravam ih, u najvećem broju, pretvoriti u priče. Žrtve rata i zločina ne smiju biti zaboravljene i ovo je moj način da ih, koliko je moguće, sačuvam od zaborava, i tako se Rodu i Zavičaju bar mrvicu odužim.”

Haiku poezija je teško shvatljiva i od čitatelja zahtjeva da sa pažnjom prati i slijedi pjesnikovu dušu kroz stihove. Teško je razumjeti, ali je još teže napisati. Jeste li bili svjesni prije nego što ste počeli u šta se upuštate? Da li ste u toku pisanja ikada razmišljali o odustajanju?

“Haiku poezija zahtjeva određen napor, jer nije jednostavno u samo tri stiha smjestiti cijela
jedna priča, poštujući metriku, druge elemente haiku zapisa i poruku tog terceta. Nekada stihovi teku, tako reći, kao kada se česma otvori i pjesma sama teče, a nekada se oko jednog terceta, i uz inspiraciju, treba potruditi, da se zadovolje svi ili približno svi elementi ove pjesničke forme.
Što se odustajanja tiče, neće biti, ako Bog da, namjernog odustajanja, jer nije bilo ni “namjernog” počinjanja, a ovo je, ipak, moj govor. To bi bilo isto kao kada bi razmišljao o tome da prestanem govoriti, ne dao Uzvišeni Stvoritelj. U ovoj Zemlji, na ovom prostoru i u ovom vremenu, svako ko ima imalo dara i vještine pisanja treba da piše. Sva naša sjećanja, sve naše vrijednosti, naša postignuća i naše padove moramo pretvoriti u riječ. Jer, RIJEČ je spomenik od materijala sa vječnim trajanjem! Naše knjige, naša sjećanja, naše pjesme, naši romani – naša povijest i naše vrijednosti pretvorene u RIJEČ, to su vječni spomenici našoj borbi za dobro a protiv zla i nasilja, i vječni spomenici zločincima, da ih se stide i da ih proklinju pokoljenja, da se na tim sramnim primjerima uče buduća pokoljenja – šta je čojstvo, junaštvo i viteštvo šta su i ko su heroji i gazije, a šta su i ko su zlikovci i ubice!”
 

Iz čega ste crpili inspiraciju?

“Pisanje poezije je, po meni, kao Žepsko vrelo; ne zavisi od naše volje ni kada će iz vrela voda poteći, ni kada će prestati teći. Pjesme su u srcu, tradiciji i okruženju, pa čekaju pogopdan trenutak da se, kao pupoljak nekog cvijeta, razviju i ljudima dobre volje donesu ljepotu i zadovoljstvo, ljepotu pisane riječi, da im donesu poruku i pouku.
A inspiracije u našoj Domovini, Bosni i Hercegovini su brojne, bogate i raznovrsnre, postoji toliko povoda za pisanje: priroda, okoliš, tradicija, historija, stradanje bosanskog čovjeka…, zato, valjda, imamo, i imali smo, toliko dobrih pjesnika, a jedan od njih je rekao – Pjesnici su treptaji u svijetu…”

Ja Vam u ime cijele redakcije portala Zenica24sata od srca čestitam na dosadašnjem uspjehu i zahvaljujem Vam se na izdvojenom vremenu.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version