Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Tebi majko misli lete,

Kao zarobljenici logora Batkovic kod Bijeljine, dovedeni smo (nas pedesetak) vojnim kamionom u neku skolu u Lopare. Lopare su locirane u sjevero-zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine na obroncima planine Majevice, otprilike na pola puta izmedju Bijeljine i Tuzle. Vise se ne sjecam imena skole, niti da li je bila osnovna ili srednja, samo znam da je bila hladna. Betonski pod, kao u kasarnama bivse JNA, a zidovi nekako tamni ili prljavi ubijali su i ono malo svijetlosti koja se tesko probijala kroz visoke, vec dugo ne ciscene prozore ucionice, tog tmurnog i kisovitog septembarskog popodneva.
Rasporedili su nas u dvije ucionice i naredili da se ne krecemo, jer se navodno u drugom dijelu skole nalaze njihove izbjeglice. Ne otvarajte vrata nikome, dosta je ovdje ludih ljudi, rekose.

Vec pet mjeseci sam zarobljenik, u istim patikama, pantolama, majici i srecom zimskoj jakni. Usmrdio sam se, ali isto nam je svima pa se plaho i ne primjeti. Za ovih pet mjeseci smrsao sam dvadesetak kila. Vec odavno busim nove rupe na kaisu koji sam drpio iz vojske davne 87me (jos uvijek ga imam). Snaga polhako izdaje. Sve cesce mi se nesvjesta kad se iz cuceceg polozaja uspravim, 'al za cigaru bih dao sve. Koliko sam samo puta zamjenio rucak (ma vruca voda ba) za dvije ili tri cigare, zavisi kakav je market. Pricao nisam puno ali su me misli morile. Brinuo sam se za majku. Zadnji put je vidjeh krajem Juna kad nas i razdvojise u Rogatici i od tada nista.

Ujutro nas probudise a ja se ukocio na onom betonu, cijelu noc. Ma nisam bogzna koliko ni spavo kontajuci sta ce s nama biti i sto nas ovamo dovedose? Ustajte majku li vam vasu, valja sjeci drva za srpsku vojsku diz se.
To je bila dobra vijest. Znaci trbaju nas, nece nas bas tako lahko pobiti. Dok radis i ziv si.
Novembar je bio hladan i kisovit. Iz skole su nas rano ujutro prevozili, na kamionu bez cerade, prema Majevici.
Vjetar prolazi kroz kosti a na krivini se drzi da ne padnes pod tockove, sofer kao da je na reliju. U sumi bi ostajali dok se vidi (do aksama). Obarali smo stabla i cjepali ih na cjepke te tovarili na kamione. Strazari, do zuba naoruzani, bi napravili krug oko nas tako da nikome nije ni na um padalo da pokusa bjezat. Usput su provocirali psovkama i pogrdnim imenima a ako bi neko prestao radit odmah bi ga izudarali kundacima puski, nogama i cim god stignu. Kasno navece bi nas vracali u hladne ucionice da se odmorimo. Ubrzo se dvoriste skole pretvorilo u lager prepun drva spremnih za dostavu.

Trecu noc, kad smo se vratili iz sume, nakon pola sata dodje vojnik da trazi tri dobrovoljca treba nesto da se odradi. Niko se ne javlja. Pogleda prema meni i kaze: Ti veliki dloazi ovamo(kontam sta bi reko da si me vidio prije pet mjeseci kad sam imao 94kg). Izabrao je jos dvojcu zarobljenka i poveo nas kroz neosvijetljene hodnike skole. Uzput nas je ispitivao odakle smo i objasnio da mu je dosao rodzak iz daleka pa cemo ici u sumu da mu natovarimo malo drva. Mi smo pognutih glava s rukama na ledjima nervozno koracali prema izlazu skole. Kad smo izasli u dvoriste nista se nije vidjelo osim pozicionih svjetala kamiona parkiraog nedaleko od skolske kapije. Na trenutak smo se nesvijesno zaustavili a zatim neodlucno zakoracili u mrak. Strazar je primjetio nasu neodlu─Źnost i pokusao nas utjesiti govoreci da je iz Tuzle i da mu je majka muslimanka ali da ga je otac natjerao u srpsku vojsku. Ja sam sjeo u kamion sa vozacem a oni su otisli u vojnu kampanjolu. Cim sam sjeo u kamion, vozac da bi razbio neugodnu atmosferu, me pita odakle sam. Iz Rogatice, velim. On ne sakri svoje iznenadjenje, pa me pita: Kad si iz Rogatice znas li Nadu mesarku - Stojana Nerica zenu? Znam, velim. Cijelim putem, vozac je pricao a meni se povracalo od pomisli gdje sam i kako se osjecam, on nista nije primjecivao. Kad smo natovarili drva i vratili se u skolsko dvoriste, prije nego sto sam iskocio iz kamiona dao mi je kutiju cigara, nek ti se nadje rece.

Jednog jutra, dok smo se penjali na kamion, primjetih da sa jedne od kamara fali dosta drva poceli su razvoziti, mozda necemo jos dugo ostati ovdje, pomislih. Te noci kad smo se vratili u ucionicama su nas cekala tri civila. Ispod raskopcanih jakni im se vidjelo automatsko oruzje(hekleri). Postrojili su nas i bez prisustva strazara i poceli ispitivati. Htjeli su znati koliko kamiona drva dnevno pripremimo i gdje ta drva idu? Da li smo vidjeli ikoga da krade ili odvozi drva u nekom drugom pravcu? Isli su od zarobljenika do zarobljenika i ispitivali. Jedan od njih, visok, sirokih ramena, guste crne kose i istih takvih obrva mi pridje. Upita me za drva, a kad mu odgovorih da ja nista ne znam, pita odakle sam. Kad mu rekoh da sam iz Rogatice odmah me pita za Nedzada Camdziju, navodno su zajedno studirali. Kad su zavrsili s ispitivanjem, izvede me napolje i dade mi kutiju cigara. Jes me poslo, nece ovo na dobro izaci, pomislih.

Te noci, u gluho doba, strazari su upali u sobu i udarali nas dok su imali snage.

Od te noci sve se promjenilo na gore (k'o da je do sada bilo doro?).
Vojnici su sve vise i vise pili i svaki dan bi neko fasovo batine. Psihicki je postalo nepodnosljivo. Kisa vec tri dana neprestano pada. Kosti su mi mokre a ne odjeca, koja se polahko pocela raspadati.

Jednog dana, tacnije petog Novembra, u zaklonu velikog bukovog stabla, stadoh na dvije minute da povucem dva tri dima cigare, koju vec treci dan razvlacim. Odjedanput zacuh iza ledja: Ej majku ti jel' to stojis? Iznenadjen se okrenuh i na cetiri pet metara od mene ugledah pijanog vojnika, potkrvavljenih ociju, razbarusene brade, s redenikom preko prsa, sajkacom na glavi i puskom uperenom direktno u mene. Pa jos pusis, prodera se. Krv se u meni zaledila. Ne mogu progovoriti. Ne mogu se pomaci, niti sakriti jebenu cigaru. Gotov sam.
Pritrca mi i udari me kundakom puske u vrat. Padoh. Gazi me nogama, onako pijan spotace se i pade prko mene. Odjedanput odnekud izvadi noz. Prava kama. Diz' se majku ti sad cu te ja nauciti pameti, zaurla i gurnu me niz stranu. Skotrljo sam se nekoliko metara i zaustavio u malom sumskom potoku, koji je svaki dan bio sve veci i veci zbog neprestalnih novembarskih kisa. Klecao sam u sred potoka, krvav, bez bola, kao da sam pod anestetikom. Kad se spustio do potoka, vojnik mi naredi da ustenem i idem prema vatri, uz koju je on napravio improvizovani sator. Pored satora je bila prazna flasa konjaka, isjeceno suho meso na panju i na pola prazna gajba pive.
Sjede pod sator, baci mi vojnicku lopatu i rece kopaj, pokazujuci na uzbrdicu nedaleko od vatre.
Poceo sam kopati svoj grob. Vojnik me stalno provocirao, psujuci i nazivajuci me pogrdnim imenima. Nastavio je piti. Ponekad bi ispalio rafal iznad moje glave, tako da se trava iza mene u strani dizala i lisce s grana padalo.
Niko mi nije mogao pomoci. Gadjao me praznim pivskim flasama i govorio, steta sto se neces moci sam zakopati. Tad k'o nekim cudom donesene u glavu mi dodjose rijeci poznate pjesmeTebi majko misli lete. Sjetih se majke. Poceh plakati. Nije vazno i onako sam mokar od kise i krvi. Niko nece vidjeti. Nije me strah. Zao mi majke. Izgubit ce sina jedinca. Ko ce je paziti pod stare dane? Ko ce joj reci uranila, naspavala mati!? Vojnik se dere, ja ga ne cujem. Ja vise nista ne cujem osim rijeci te tuzne pjesme. Kopam. Kisa pada li pada.
Odjedanput, odnekud se pojavi Tuzlak vojnik za kojeg kradosmo drva neku noc. Sta bolan ovaj radi, upita bradonju. Kopa sebi grob, odgovori mu ovaj. Ma jok bolan, rece Tuzlak, evo na brdu jame pa cu ga u nju gurnuti, nemoj da nam ovdje smrdi. Tako i jeste, vodi dzubre u jamu. Isli smo desetak minuta kroz sumu. Nigdje zive duse. Ponudi mi cigaru. Tek posle prvog duboko uvucenog dima, primjetih da se sav tresem. Drhtavica mi kroz cijelo tjelo. Trzam se k'o napola zaklana zivotinja. On izvadi pistolj iza pojasa, opuca tri metka u zrak, pa mi rece: Vrati se sad medju svoje i gledaj da to on ne vidi do kraja dana. Za njega si od sada mrtav.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version