A+ A A-

Moj prijatelj Riki

Da je živ danas bi slavio 41.-vi rođendan. Rođen je 05. 03. 1968. Rikija sam zadnji put vidio u onom zbijegu u Mesićima, malo prije nego što su na nas zapucali kod tunela prije Grefovog mosta.  2001.-ve odlazim u Sarajevo kod staraca. Oni tada Stanovali na Pofalićima. Kaže meni stara da Ziza, Rikijeva mama živi blizu a i da ima njen broj telefona. Odmah nazovem i pravac kod nje. Priča mi svašta ... Kako se uspjela izvući iz Višegrada ... Kako se obrela u Austriji zajedno sa sestrama i njihovim porodicama. Kad se završio rat pripremali se za povratak. Nije imala pojma da je Riki poginuo ... Kupila mu Leviske, jaknu, majice, „rejbanke“

 

 

 

 

 

 

 

 

Moj prijatelj Riki

 

 

Da je živ danas bi slavio 41.-vi rođendan.


Rođen je 05. 03. 1968. Sjećam se kad mi je jedne prilike pričao kako ga je mama kao malog učila da kaže kad je rođen: Petog-tlećeg-šesetosme.


Rođen je kao jedino dijete Alije i Azize Zec rođ. Mezildžić (iz Višegrada). Osnovnu školu i Srednju ekonomsku školu završio je u Rogatici. Rikija sam upoznao kad je sa mamom, nakon što su mu se roditelji rastali (bio je tada, ako se dobro sjećam, 6.-ti razred), doselio kao podstanar kod Dragana i Ruže Anđelić na Toplik. Druženje je počelo pomalo stidljivo, da bi se vremenom razvilo u neizbježno svskodnevno viđanje. Tada sam ja pazio na mog brata koji je devet godina mlađi od mene, tako da je skoro uvijek bio sa mnom. Riki ga je volio. Dopuštao mu je stvari za koje sumnjam da bi pustao drugoj djeci. Davao mu je npr. da se igra sa njegovom gitarom – koja je za njega imala posebno značenje.

 

 


Sjećam se da smo tada razvili „maniju“ čitanja kaubojskih romana. Onih tzv. pisanih, jer ko biva za one crtane smo već bili veliki, osim naravno za „Alana Forda“. Vajat Erp i Dok Holidej postaju neizbježan dio svakodnevnice.


 

 

Pošto su mu roditelji tada bili rastavljeni, vikendom, kad nema škole, odlazili smo kod Zeleta u Podljun u onu montažnu baraku. Zele je tada puno pio. Ali svaki put kad bi mu se pomolili Riki i ja skakao bi na noge ko curica. Na pitanje:“ Zele, kako je?“ uvijek bi odgovarao „K'o sablja“ Sjećam se kad smo jednom došli kod njega. Bila je nedjelja. Zimi. Sigurno na školskom raspustu. Uđemo mi, a Zele spava. Vatra se zagasila. Hladno. Probudismo ga. Skoči on ko oparen. Pita jesmo li gladni? Ni danas ne znam kako, ali za kratko vrijeme, vatra je buktala u šporetu, hljeb je već bio potkuhan. A dok je hljeb nadolazio u rerni se peklo neko meso i krompiri. Čini mi se da nikad nisam jeo ukusniji hljeb kao tada. Pošto smo jeli Zele nam je „naredio“ da legnemo, pokrio nas njegovim vojničkim šinjelom iz uniforme od „rezerve“ - u slučaju da se vatra opet zagasi, a on otišo da opet malo prilegne. Riki i ja gledali TV. Jedva čekali da se završi Nedeljno popodne, pa da gledamo „Rio Bravo“.


 
Jednom sam Rikiju za rođendan poklonio ploču od Dire Straits „Sultans of Swing“ (a baš smo tako i čitali – a ne dajer strejts). Pustimo je na njegov gramofon, a ono bezveze. Nekoliko godina kasnije, jer je ploča ostala u životu, promijenili smo mišljenje.

 


Nakon par godina njegovi roditelji su se pomirili, dobili novi stan u „novogradnji“, tj. na Trgu. Ode Riki sa Toplika. Ma nema veze, viđamo se mi opet skoro svaki dan. U isto vrijeme čekali i moji na stan. Propade jedna prilika zbog malverzacija – karakterističnih za to vrijeme. Da ne duljim, nakon nekog vremena, donese i moj stari ključeve od novog stana. Na privjesku piše Blok 5, lamela 3, stan br. 16. Ja zino. J… te, pa Rikijev stan ima broj 15. Sutra burazera za ruku pa pravac kod Rikija. Otvoti nam on, a ja mu kažem: „Hajmo malo u ovaj stan pored tvoga, pa da se malo zezamo“, a on kaže: „De ne seri, kako ćemo ući?“ Kad sam ja otključao stan i rekao mu da ću od sada ja stanovati pored njega, sreći nije bilo kraja.

 


1987 u septembru odlazi Riki u vojsku. Zadar. ŠRO – Artiljerija. Sjećam se prve slike koju mi je nakon toga poslao. Pantole bar dva broja veće, a rukavi od košulje zakopčani barem 10 cm iznad zglavaka. Radna uniforma. Poslije odlazi u Vranje na stažiranje. Tu se i propio. Jer, koliko znam, za vrijeme srednje skole samo se jadnom napio sa Samirom Kulićem. Ja ga sutradan sreo u bolnici – trebala se dobiti nekakva vakcina-mamurnog ko čep. Kaže: „Nikad više!“ I bi tako, sve dok ne ode u Vranje. Vranjanske kafane, muzika, dert ... Kad se vratio iz vojske nije nešto puno cugao, sve dok mu ne umrije otac ... Kasnije raskid sa Almirom iz N. Varoši ... Radi ko konobar kod Galiba u Art-u ... Fešte, kafići ... I tako do ovog nesretnog rata. Stara mu odlazi u Višegrad, odvedoše je sestre ... A on kaže: „Biće mi lakše samom. Bar ne moram da brinem i o njoj. Vidiš ovog sranja“

 

 Većinu vremena provodi u Podljunu. Strah ga u podrumu. Osjeća se ko miš. Sjećam se početka rata. Jasenka B. ima rođendan. Nemamo pića, a pšto su ona i Masa Tantula tada radile kod Naleta u kafiću i imale ključ, odlazimo da uzmemo nešto pića ... Nije bilo svega od onog što nam je trebalo pa Masa, Jasenka i Ruždija odlaze kod Rajaka u Donje Polje u podrum pića, a ja za to vrijeme ostajem u kafiću. Vratiše se oni poslije jedno pola sata. Jasenka blijeda ko krpa ... Prićaju da su posvuda po D. Polju mitraljeska gnijezda, uniformisani ljudi, naoružani ... Uslužili ih u podrumu – ko da je najnormalnije stanje ... Ruždija sve okreće na zajebanciju, ali ženska intuicija ima prednost. Cure se prepale pravo. I meni kamen u stomaku. Ostajemo još malo u kafiću. Da popijemo po kafu. Ruždija još odnekud ima Winstona. Odjednom BUUUM negdje daleko ... Tješimo se da to možda grmi. Budale. Opet BUUUUUUM. Zaključavamo kafić i idemo. Hoćemo na Trg. Kad smo izašli na glavnu ulicu, gore kod socijalnog okrenem se lijevo-desno, osim nas nigdje nikoga. Ni psa ni mačke, ama ni ptica nema ... Na Trgu panika ... Dođem u stan, a Riki kod moje stare. Pravio sirnicu, pa joj donio da proba i da je pita valja li...? Moja stara i dan-danas priča o tome ...

 


Rat traje već nekoliko dana. Čim se granatiranje malo smiri, narod jadan izmili iz podruma ... Nema struje, vode ... Izađeš. Gledaš unezvjereno oko sebe ... J… psihijatriju. Kad odnekud muzika ... Uživo. ja mislim da haluciniram. Kad se iza ćoška pomaljaju Ruždija i Riki ... Ruždija maznuo kontrabas iz KUD-a, a Riki sa svojom gitarom ... Idu i pjevaju:“ Veruj, veruj keru, ne veruj švaleru – u švalera vera ko u kera ...“ To je bila pjesma iz završnog kadra iz nekog domaćeg filma, ne mogu se više sjetiti kojeg.


 

 

Odlazak. Napuštamo Rogaticu. Rikija sam zadnji put vidio u onom zbijegu u Mesićima, malo prije nego što su na nas zapucali kod tunela prije Grefovog mosta. Poginuo je u avgustu 92.-ge negdje kod Kukavica.


 
2001.-ve odlazim u Sarajevo kod staraca. Oni tada Stanovali na Pofalićima. Kaže meni stara da Ziza, Rikijeva mama živi blizu a i da ima njen broj telefona. Odmah nazovem i pravac kod nje. Priča mi svašta ... Kako se uspjela izvući iz Višegrada ... Kako se obrela u Austriji zajedno sa sestrama i njihovim porodicama. Kad se završio rat pripremali se za povratak. Nije imala pojma da je Riki poginuo ... Kupila mu Leviske, jaknu, majice, „rejbanke“ ... J…. te živote ...     

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Refreširaj

Lock full review www.8betting.co.uk 888 Bookmaker

Neki od sadržaja

Razni tekstovi

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Login or Register

LOG IN

fb iconLog in with Facebook

Register

User Registration