Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Početak maja 1992. godine u Rogatici

Svake godine, u maju, moja sjećanja se vračaju nazad u 1992. godinu. Sjećanje ne dozvoljava zaborav a to je upravo ono što nam se više nikad ne bi smjelo desiti. U maju 1992. godine počinju da se dešavaju stvari za koje nikad nisam mogao povjerovati da se mogu, u jednom civiliziranom društvu, na početku  21. vijeka, desiti. Naučismo jednu lekciju za sva vremena, koja ne smije otići u zaborav, da je na prostorima na kojima živjesmo sve moguće. Na sjećanja se ne smijemo mnogo osloniti jer su ona prolazna kao što je ljudski život prolazan. Ljudi svoja sjećanja nose sa sobom selidbom na bolji svijet.

Samo ono što je zapisano ostaje.

 

Rogatica je najljepsa u maju.Sve procvjeta , probehara, a priroda se budi izazivajuci u nama poseban osjecaj. Mladji se ne stide pokazati to novim ljubavima, pokazujuci time i ostalima da su se probudili, i da je duga zima iza nas.U to doba su neki, koji su strastvene tefericlije , vec probali svoje rostilje odstranivsi hrdju od prosle godine sa njih.Na ljudima se vidi raspolozenje i puno je vise osmjeha na licima ljudi u maju nego obicno.Tako bijase uvijek, bez izuzetka, svakog maja samo ne onog 1992 godine o kome ja zelim ovdje pisati.
Prva ratna godina je pocela .Pocetkom maja je u Rogatici jos bilo mirno, ali se osjecala napetost koja je ljude tjerala u depresiju.Vec su otisli nasi sugradjani ,koji su namjeravali otici, u strahu da ne dozive masakre i torture koje se obicno po pravilu desavaju u manjim sredinama.Ovi sto su ostali nisu imali vise kuda.Putevi su bili zatvoreni tako da su ostali oni koji su to htjeli, ali vecinom i oni koji to nisu htjeli, eto nesto ih je sprijecilo u tom svom izboru.Neko nije imao novac za autobus, neko opet ne imade ideju kuda i kome u bijeli svijet pored svoje kuce, a bijase i onih koji nisu mogli vjerovati da se tako nesto moze desiti na pragu 21. stoljeca.Moja supruga i kcerka su zadnjim autobusom preko Srbije uspjele izaci i vec su mi se javile iz Njemacke.To me je smirilo.Sada sam mogao samo o sebi razmisljati i mojim roditeljima koje sam prebacio kod sebe u stan na Trgu.Dolje u Kruscici je vec bilo opasno i nekako je bilo lakse gdje je vise ljudi, a na Trgu je vrvilo.U pocetku dok su odlazili njegovi stanovnici on je svakim danom bio prazniji, a onda su dosli novi, poznati i nepoznati osudjeni da zajedno sa nama preture preko glave ono sto nam je sudjeno.Stanari srpske nacionalnosti su vec napustili Trg, upozoreni od svojih da nece imati obzira prema onima koji ostanu.I odose svi.Gledali smo kako dolaze sa prikolicama i tovare vrijednije stvari, poginjuci glavu pred nama da ih neko nesto ne bi upitao.A bez obzira na to, ljudi su ih ipak pitali : “Gdje cete , pa do jucer smo zajedno strazarili na ulazima bojeci se tih kojima sada idete da nam ne upadnu i naprave kakav belaj”.Nisu nista odgovarali tako da nas etnicki ocistise od samih sebe bez opaljenog metka.Eto sad smo ostali sami, i sad je vjerovatno trebao da pocne prvi cin namjenjene nam predstave.
Na televiziji nigdje sarajevskog programa.Iskljucili ga i ukljucili beogradski.Vijesti iz Beograda. Lazi o masakrima nad srpskim stanovnistvom ponovo iz Beograda. Mediji nemilosrdno rade pod kontrolom ratnih huskaca.A onda nam iskljucuju struju.Sok za sve nas.Kako sada , pa sve je na struju.Nema vise televizije , pa kad je dusmanska nek je i nema, ali kako sa ostalim.Frizideri puni mesa.Narod se snabdio namirnicama svih mogucih vrsta jer je predosjecao belaj.Sta sada sa tim.Najednom se Trg zadimi.Rostilji na sve strane, a meso mirise i podsjeca na vremena kada su se rostilji raspaljivali samo iz zadovoljstva.A ovo bijase nuzda.Uz to izvadise mnogi i posljednje zalihe alkohola pa narod u toj silnoj nevolji pokusa kroz to pobjeci iz stvarnosti, stvarajuci u tim halucinacijama neki bolji svijet.Nazalost bijase to nakratko, jer ponovno vracanje u stvarnost bijase gorko i cemerno.Moja strina Majda a.r. sjetila se starih prica kada nije ni bilo frizidera.Ljudi su i tada jeli meso ali bi ga iskuhali pa onda tako u zelatinu i masnoci ostavljali na hladnija mjesta.To nas je spasilo, jer za razliku od mesa koje se sa rostilja moralo istog dana pojesti, ovo se moglo koristiti na duzi period djeleci ga u obroke.Pocelo je ucenje lekcija iz prirode.Nestaje civilizacija i sve sto je prati.Vracamo se stotinama godina unazad.Kupanje ponovo sa vodom grijanom u loncu, kao nekad.Nocu se vade rezerve svijeca koje je svaka kuca imala a onda kad se rezeve istopise konac i ulje nam bijase glavni izvor svjetlosti.Za pusace nastadose crni dani.Od sikiracije se popusilo i vise nego obicno pa sad cigara ko dukat vrijedna.Iz prizemlja dolazi miris nane.Neko u nedostatku duhana savio u novinu nanu.Samo nek se dimi.Tako je sa nama pusacima.Cesto svratim kod svog komsije dr.Nihada i tako sjedeci slusamo vijesti sa tranzistora, nijemo se posmatrajuci.A onda bi on , iako nije bio pusac, izvadio odnekle lulu i pravog mirsljavog duhana.Dobio nekad od nekog.Zapalio bi a miris bi se prosirio po citavom stanu.Puslili bi lulu , bas kao indijanci lulu mira, dodajuci je jedan drugom.Kad bi sa tom ceremonijom zavrsili ostavljao bi taj dragocjeni alat na stranu do nekog slijedeceg puta.A znao sam da ce to biti skoro, jer malo, malo a ja opet kod svog doktora.
Ali eto i nove nevolje.Poce da se haustorom siri smrad od pokvarenog mesa.Odakle sada to, pa sve smo vec pojeli.Sjetih se da to dolazi iz srpskih stanava.Pogusicemo se ako ovako ostane. Sta raditi? Srecom pojavise se odnekle nase komsinice srpske nacionalnosti.Neko im dojavio, pa u strahu da se stanovi ne obiju dodjose to pocistiti.Ali avaj , sve to meso bacile u smetljarnik pa se odozdo sirio neizdrziv smrad.Pa makar i tako, jer nismo bili radi obijati stanove , sad to mozemo odstraniti odavde, negdje zakopati. Dr. Nihad je organizovao tu akciju tako da se sretno oslobodismo te posasti.
Polahko i voda umanjila.Ja je na cetvrtom spratu imam povremeno i slabog pritiska.Dolje u prizemlju se inekako moze trpiti.Hoce li nas i ta nevolja zadesiti?

A u Sarajevu se vec uveliko puca.Drugi maj ce uci u istoriju kada su se odigravale sudbonosne bitke sprecavanja presjecanja Sarajeva , oslobadjanje prvog predsjednika BiH,koji je bio zarobljen u Lukavici i istjerivanje sad vec srpske vojske iz sarajevskih kasarni.
Rogaticu niko nigdje ne spominje.Kao da je nema.Rogaticka vlast pobjegla sa to malo oruzja u sumu a narod ostao u gradu nezasticen, neorganizovan.Boze mili samo Ti znas sta nam se sprema.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version