Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Dan kada je Rogatica umirala -4-


Napali su četnicki zlotvori tog 19 juna Gračanicu. Dosta naroda je već bilo izbjeglo ali dosta je bilo i ostalo kod svojih kuća. Prije Gračanice napali su Tekiju i spalili je do temelja.
Pofatali su i pobili tu, na vrh Tekije u prvi mah, nekoliko starijih osoba. Bašča Devle i Fatime Škaljić je bila zarasla i tu je nešto mladjeg svijeta našlo spas: Delije, Teskeredzići.....



Majka Dzevahira Cengic je rodjena 1930 godine u Rogatici gdje je zivila u ulici Mice Sokolovica na broju 24 u srcu dijela grada koji se zove Gracanica. Zivjela je tu skladan zivot u zajednici sa svojim muzem Sejdalijom, trojicom sinova, dvije snahe i dvoje unucadi. Zivjeli su tu mirno i lagodno sve do onog momenta kada je pomucenim srpskim, nacionalisticki i fasisticki, nastrojenim mozgovima naumpalo da poremete i uniste taj sklad zivljenja. U tren se sve promijenilo, nestalo. Prvo je cula za nestanak najmladjeg sina Nihada za kog se kasnije saznalo da je ubijen skupa sa jos 17 neduznih i nikome krivih Rogaticana. Zatim nastaje pakao Rogatice u kom joj ubijaju i pale u njihovoj porodicnoj kuci muza Sejdaliju, a nju zarobljavaju i gone u ropstvo crkvi i zatvaraju je skupa sa drugim zenama i djecom u crkveni dom. Poslije biva protjerana preko Romanije tamo negdje prema Kladnju i Olovu, i biva smjestena u izbjeglicki centar u skoli u Donjim Mostrima kod Visokog. Poslije nekolko mjeseci provedenih u prognanstvu prvo saznaje da joj je najstariji sin Nijaz prezivio prve golgote rata dok za srednjeg sina Nedima saznaje tek poslije skoro godinu dana od pocetka agresije i istovremeno se srece sa njim. Majka Dzevahira je preselila na ahiret u julu 2001-e godine, nekoliko mjeseci poslije exhumacije tijela njenog najmladjeg sina Nihada i tijelaa 17 neduzno ubijenih Rogaticana, dok se za tijelima ostalih mnogobrojnih, nestalih i ubijenih Rogaticana jos uvijek traga...




Sjećanja na agresiju, pribilješke rahmetli Dževahire Čengić.

 

Napad na Gračanicu

 

Napali su cetnicki zlotvori tog 19 juna Gracanicu. Dosta naroda je vec bilo izbjeglo ali dosta je bilo i ostalo kod svojih kuca. Prije Gracanice napali su Tekiju i spalili je do temelja.


Pofatali su i pobili tu, na vrh Tekije u prvi mah, nekoliko starijih osoba. Basca Devle i Fatime Skaljic je bila zarasla i tu je nesto mladjeg svijeta naslo spas: Delije, Teskeredzici.....


Cetnici nisu smjeli uci, nego su samo bacili nekolike rucne bombe. Bilo je povrijedjenih od kojih je teze prosao Nedim Teskeredzic kog je potrefilo u oko.


Mislim da su mu ostale trajne posljedice.....

Gorjelo je i pucalo na sve strane, dzehenem ovozemaljski.


Moj muz Sejdalija i ja smo se krili u kuci. Kad su navalili cetnici Sejdalija mi je rekao da bjezim a da ce on ostati. Imao je kod sebe pistolj.


Bjezati se nije imalo kud jer je cetnika bilo jako puno i napadali su sa svih strana i iz svih raspolozivih oruzja i orudja. A imali su ga svakakvog u izobilju.

 


Sejdalijinu lovacku pusku je sa sobom ponio nas najmladji sin Nihad jos kad je otisao sa omladinom u pravcu Ljuna, Hrida, ne znam tacno.


Vracali su se po potrebi u grad i 8. juna je nas Nihad poginuo. Njegovo tijelo je exhumirano skupa sa jos 17 tijela mucki ubijenih Rogaticana i zajednicka dzenaza im je bila 2000-e na sarajevskom gradskom mezarju Vlakovo.


Ni do danas danile nismo saznali kod koga je ostala njegova puska kad se on tog dana vratio u Rogaticu sa nekoliko drugova.....

Sve je gorjelo i pucalo je na sve strane. Mene su stigli i zarobili cetnici.


U prvi mah su me otjerali i zatvorili sa drugim zenama i djecom u kucu naseg komsije Asima Zagorice.

 

Muskarce su odmah ubijali iako su to bili uglavnom starci. Preko puta nase kuce su ubili: Ismeta Sejtariju, Nazifa Hodzica, Agu Bicu...

 

Poslije nekog vremena su cetnici nas, zene i djecu, poveli prema crkvi.


Progoneci nas niz nasu ulicu vidjela sam da nasa kuca gori i zapomagala govoreci da je muz ostao u kuci.

Jedan od cetnika se prodero na mene, govoreci:
"Cut` bre zeno, spasavaj svoju glavu."


Po mom misljlenju to su bili srbijanci izmijesani sa domacim srbima.
Kud god smo prolazili sve je gorjelo, culi su se jauci i pomaganja izbezumljenog naroda.


Svuda su lezale nase ubijene komsije, isto tako i po drugim ulicama.

Bile smo zatvorene kod crkve i tu smo ostale nekoliko dana.

 

Strah je veliki bio i krile smo djevojke iza nas da ih ne vide cetnici koji su stalno dolazili. Vec smo ranije cule da se izivljavaju nad djevojkama.


Jedan dan je dosao Lubarda i donio nesto hrane za nas kone.
To im je obicaj rekao je, jer mu je sestric, imenom Sladjan poginuo. Poginuo progoneci i ubijajuci nevini narod .

Kasnije smo autobusima prebacene prema Zepi i Olovu, Kladnju.
Zahvaljujuci Lubardi zavrsila sam u Olovu a kasnije eto u Donje Mostre kod Visokog.
Lubarda me je, kao "dobru konu", istjerao iz onog autobusa sto je otisao prema Zepi...

Nasi su nas smjestili u Donje Mostre, u skolu.


Nismo oskudijevali ni u cemu jer je dobri visocki narod donosio svasta, a mnogi su i uzimali napaceni Istocnobosanski narod i vodili ih kod sebe kuci gdje su ih privremeno smijestali.

 

Mene je odvela porodica Muniba Habesa sebi, kuci u visocko selo Dobrinje...

 


U kuci pred rat: rahmetli Sejdalija i rahmetli Dzevahira sa unucima: Dzenisom i Alisom


U basci iza kuce pred rat: rahmetli Dzevahira i rahmetli Sejdalija


U basci iza kuce pred rat: rahmetli Nihad (Caje) sa braticnom Alisom


Poslije susreta ratne '93: Nedim (Teva) sa rahmetli majkom Dzevahirom u Kaknju


Tevin sin Dzenis na zgaristu kuce, par godina poslije rata


Nijaz na zgaristu kuce, par godina poslije rata


Pogled niz popaljenu mahalu


Pogled uz popaljenu mahalu

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version