Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

GROBIĆ

Jesen 92. Cerska. Grobic, plato iznad Cerske, prema Vlasenici. Tu je i prva i zadnja linija odbrane. To je mala neprobojna “mazino linija”, tu svaki dan jeci, huci, ko planinska rijeka, tu se razaznaju samo eksplozije vecih kalibara a dim srusenih, pogodjenih objekata obiljezava mjesta eksplozija. Tu nikad ne prestaje. Tu se brani Cerska, tu ne smiju i nece proci dok je zivih u ovoj kotlini, nece i ne mogu, pokusavaju to vec dugo, ali branioci odolijevaju, brane svoju Cersku, brane svoje kuce i svoju nejac.

Brane i prognanike kojih je vec vise nego domaceg stanovnistva, brane skolu, koja je puna prognanika, zena, djece, nejaci, ali i najveci broj granata pada upravo na nju i njenu okolinu. Zivot je paralisan, zalihe hrane koje su ovdje bile solidne se smanjuju, broj ranjenih, bolesnih, kojima niko vise ne moze pomoci se povecava, svaki dan.

 

Ginu i branioci. Svaki dan po nekoliko porodica ostaje bez hranioca, svaki dan poneka porodica zavijena u crno.

Danas, kroz suze sapat, danas ih dvadeset, dvadeset u jednom danu, zauvijek ostalo na Grobicu, danas dvadeset novih udovica, nekoliko desetina sirocadi, koja ce svoje oceve gledati na slikama i slusati price o njima, danas je u dvadeset majki iscupano srce, zauvijek, od danas one nece gledati na sat kad ce gore na platou doci do smjene i cekati na vratima kad ce se sin pojaviti, od danas nece vise pakovati rusakove sa hranom kad on ide na liniju, od danas dvadeset oceva ostaje okamenjeno do svog poslednjeg odlaska. Danas place cijela Cerska, i mi, nezvani gosti, sokirani tom vijescu hodamo ko muhe bez glava, ne znamo sta da im kazemo, kako da tjesis nekog koga utjesiti ne mozes, da pomognes nekom kome pomoci ne mozes. U domacina kod kojeg smo smjesteni poginuo sin, znaju, placu tiho bez panike, stari otac i majka, nevjesta prigrlila besiku i place zajedno sa djetetom, placu, a mi nijemi, tesko je to gledati, moramo nekud. Nevjesta sa malim djetetom i stari roditelji, sta ce sad oni, a gore na Grobicu i dalje huci, gore su u rovove usli drugi branioci, oni gore nejmaju vremena za plac i tugu, gore se brani Cerska. Nejma vremena za zalost, za tugovanje, mora se dalje.

 

Smjestili smo se negdje u neki podrum, ne idemo nigdje, cekamo, gore na Grobicu ne prestaje, nejma odmora, jos jedan u nizu napada je odbijen, ali ostali ranjenici, zovu i nas da pomognemo nositi.

Stotinjak metara nize od linija na jednom proplanku nam daju improvizovana nosila i ranjenika. Mlad i krsan momak, negdje oko dvadesetpet, lezi, ne jeci, ne govori a ziv, butina desne noge mu vezana krvavom maramom, stomak prekriven nekim komadom deke. Ja i R ga ne poznajemo, dvojici mjestana koji su sa nama je poznat, kazu da se zove Mujo i da je odavno tu, da se bori, a da je prognan iz Bijeljine. Nosimo ga oprezno da ga ne povrijedimo a i rekli su nam da pozurimo. Uplasen sam, adrenalin radi, samo da stigne, samo da mu neko pomogne da prezivi. Predali smo ga u ambulantu, sta je sa njim bilo ne znam, to je bio nas prvi i poslednji susret.

Koliko je boraca ostalo na tom platou iznad Cerske ne znam, ali znam da su tu bili borici u pravom smislu te rijeci, da su to bili borci koji se nisu povlacili, ni bjezali, oni su cekali u svojim rovovima i prkosili i smrti i napadacima. Sretao sam ih kad nisu na liniji, bili su to sasvim obicni ljudi kao i svi drugi ali kad su gore onda se pretvaraju u nesto drugo.

 

Izdrzali su do januara 93. a onda pred jakim snagama i nevidljivim krojacima nase sudbine morali napustiti Grobic i prikljuciti se nama prognanicima.

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version