Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

SITAREVSKA ŽITA


Ljeto, 92.
Rano, neko sa puta pored komsijine kuce vice; ” Ustaj M.., ricu ti goveda, sta spavas, sunce vec na Borovackim stjenama, a samo sto i granate nisu pocele, sigurno si bio nocas u zijanu”. M.. otvara vrata i onako bunovan odgovara; ” Ma kakav zijan burazeru, isao sam nocas da kradem svoju vlastitu psenicu, dosao sam prije tri sata”.

 

Kontam, imao negdje u selu sakrivenu psenicu pa isao da donese. Cekam ga ispred stale i pitam, da li se salio ili pricao ozbiljno, to o psenici.

“Ozbiljno sam to govorio “, veli. “Pricaj onda i meni”. M.. se primace blize ogradi i poce; “

 

Zita u Sitarevu ( selo na opstini Visegrad, prije toga potpuno spaljeno i unisteno, sve osim usjeva) zrela i rodila kao nikad, klasje ko prsti, a ovdje puno gladnih, nejma ni mekinja dovoljno a kamo li brasna, pa se dogovorili da idemo da zanjemo”; “ Kako da zanjete”? “Lijepo, cizme na noge, srp i rukavice u vrecu, vrecu na ledja, i po grupama sutke do jezera, a preko jezera camcima, lagano veslanje i stroga tisina, zatim putovima bez koristenja lampi do njiva, i dok drugi biraju njive, ja pravo u svoju, i onda srpom, samo klasje, pa u vrecu, pa zanji koliko mozes ponijeti. Oslobodimo se i pocnemo razgovarati tek kad se vratimo u Slap.”

I dok oni iz Sitareva, s punim vrecama na ledjima putuju, za to vrijeme kod kuca vlada strah i nada. Gladni stomaci i stomacici cekaju. Negdje u gluho doba noci, istresaju vrece, odvajaju zrna, i onda ranom zorom pravo; Mehmedu, Muzaferu, Selmanu u mlin. Oni kojima se bas zuri, u mlinu mogu zito i zamijeniti za brasno ili cekati. Tu ih takodje ceka izazov, cekaju grupice ljudi, koji poodavno jedu jednom na dan, kese u rukama, oci uprte u tvoju vrecicu, moras ubaciti kutlacu ili barem kasiku tog svog brasna za koje si sinoc i zivot reskirao. Islo se tako preko jezera sve dok je trajalo zita.

To Sitarevsko zito je bila i prva pomoc gladnom stanovnistvu, posebno novopridoslim koji su na putu do Zepe ostavili i po mjesec dana i vise. A cijelo to ljeto su dolazile grupe sa svih strana, praznih rusakova, praznih stomaka, iscrpljeni, umorni, mnogi oboljeli, neki ranjeni, uglavnom kompletne porodice.
Stanovnici sela Sitarevo su oduvijek bili poznati kao vrsni zemljoradnjici i domacini, tradiciju da njiva ne smije ostati neposijana su zadrzali do samog rata, iako se omladina bila razisla a iz svake kuce je neko bio u radnom odnosu pa i nije bilo potrebe za sjetvom. Njihovi posjedi su ipak bili obradjeni, a zemljiste plodno, kako se samo pozeljeti moze, a klima odgovarajuca za sve vrste usjeva.
Te nesretne 92. nisu uspjeli oplijeviti zita, ni kukuruz i krompir okopati, sudbina ih, vecinu opet odvede na drugu stranu Drine, neke pak daleko od njihovih kuca, a neki kao u proslom ratu stradase, ali zita poznjese i samljese oni kojima su bila najpotrebnija i trud vrijenih ljudi pomoze mnogima. Hvala im.
Sitarevo je bilo potpuno prazno, kad su ga negdje oko 20. maja 92., u po bijela dana zapalili, taj prizor, i signal koji je upucen i nama na drugoj strani, je ozbiljno shvacen.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version