Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

N A D A


 

,,Alma, Alma..."
,,Šta je?"
,, Ustani. Otvori mi."
Ustala je sa kreveta i krenula prema vratima, kada je shvatila da sanja. Dotakla je dlanovima lice i prešla rukom preko neuredne kose, duboko uzdahnuvši. Bo je to još jedan od bezbroj snova, koji su se činili kao stvarnost u proteklim godinama.

 

Prešla je preko hodnika i provirila u drugu prostoriju. Njena kćerka je mirno spavala. Drhtavica koja ju je obuzela kad se probudila, svakim napravljenim korakom je bivala sve manja. Ušla je u dnevnu sobu i sjela na fotelju. Kroz prozor je ulazila svjetlost ulične rasvjete, tako da nije palila svjetlo. Koliko li je samo svitanja ovako dočekala? Nije brojala! Pogledala je u sat i tada se posljednji broj smijenio sa 16 na 17.
,,4:17. Dobro je sad će svanuti."pomislila je.
Naslonila je glavu na uzglavlje fotelje i zatvorila oči.
,,Samo da se šta ružno ne desi." mislila je o svom snu. Pustila je mislima da je odnesu u prošlost. Kao da se desilo prije par trenutaka, kada je izašla iz svoje kuće, noseći u naručju šestomjesečnu bebu. Na sebi je imala farmerice, pamučnu majicu i vuneni sako, a u torbi na ramenu nekoliko pamučnih pelena i nešto odjeće za bebu. To je sve što je ponijela iz tek useljene kuće.
,,Ništa se ne sekiraj. Brzo će ovo proći. Vidjećemo se mi akobogda u julu. To ti je samo još dva mjeseca", govorio joj je njen Izet ,dok ju je u koloni svijeta, pratio do autobusa. I sad se pita zašto mu ništa nije rekla. Zašto je samo šutjela. Ta joj šutnja i dan dana speče savjest. Možda bi krenuo sa njom da ga je zamolila... Još osjeća onaj zagrljaj na rastanku. Nježan i dug. I onaj pogled plavih očiju. Tople, plave, duboke, kao da su željele da zapamte svaku crtu njenog lica, dugo su je gledale. A onda se sagnuo i poljubio bebu. Bez riječi se okrenuo i otišao. Alma je gledala za njim dok se nije izgubio u masi svijeta koji se gurao oko nje. Bila je svjesna jedino suza, koje su padale na lagani bebin pokrivač. Ne sjeća se putovanja do rodnog sela, ni narednih dana, mjeseci, godina... Ili ne želi da se sjeća?...Sjeća se samo nade. Nade i čekanja. To dvoje je uvjek uz nju. Amela više nije beba. Već joj je četrnaest. Srećom ne pita puno.Ponekad samo sjede i dugo šute, svaka u svojim mislima. A opet, ponekad, pita o ocu.Kako izgleda, jel ona liči na njega, gdje li je sad, rat je davno stao, zašto on ne dođe.....? Šta ako je poginuo?
,,Nije on poginuo! Doći će, vidjećeš. Moja Amela, zašto bi njega ubili, zašto!? Tvoj je babo dobar čovjek. Nije ni mrava zgazio. Nema razloga da ga ubiju."
,,Džana kaže da ni njen babo nije nikom zlo mislio ali je exhumiran i njena mama mu poznala odjeću. Kaže nije sve istruhlo.A i ona je išla da daje krv..."
,,Amela, sine, molim te nemoj o tom. Tvoj babo je živ!"
Tako bi se završavali svi njihovi razgovorio Izetu. Noćas ga je ponovo sanjala. Čula mu je glas. Žao joj bi što ga nije i vidjela. Kako li sad on izgleda? Da li je još uvijek onako mršav? Možda je osijedio kao i ona. Njoj je već četrdeset a njemu četrdeset tri. Bože, da li bi je prepoznao da se sretnu? Često bi sebe uhvatila da zagleda lica prolaznika odmjeravajući i poredeći starosnu dob i izgled ali nikada još nije ugledala one oči. Plave i duboke ko more. I još dublje.
Ustala je sa fotelje kada je dnevno svjetlo osjenčilo konture namještaja u prostoriji. Obrisala je nadlanicom suze kojih nije ni bila svjesna dok se nije pomjerila. Pred njom je još jedan dan nade i čekanja.
* * * * * * *
U velikom gradu koji Almi posta novi dom, dobro se snalazila. zavoljela je ovaj grad. Maglovito septembarsko jutro 1995. god uguralo ju je u kolotečinu zbivanja i ona se sjedinila sa sivilom života ovog grada. Amela je tada imala šest godina. Djevojčica duge kovrdžave kose i krupnih crnih očiju, Almu je podsjećala na njen izgled prije mnogo godina, mada je ona tražila bilo kakvu sličnost sa Izetom. Jedina a tako očigledna sličnost bio je mladež u uglu usana. Isprva se jedva primjećivao, a sad ga je svako mogao vidjeti .Alma je poklanjala svu svoju pažnju tom malom i predivnom biću koje joj je bilo svo bogatstvo ovog svijeta.
Kračajući žurno prema zgradi Općine, prisjećala se dana kada je prvi put prošla ovom ulicom. Tog maglovitog jesenjeg jutra srela je svog rođaka Ibru baš ovdje.
,,Otkud ti, majke ti?" bile su mu prve riječi, kada ju je ugledao.
,,Ah, evo.... Znaš da nemam kud, pa pošla da šta tražim... kakvog stana ili šta bilo, eto..... Kažu ima praznih."
,, Ima jedan, taman za tebe! Jednosoban, taman. Hajdemo sad ako hoćeš."
Podigla je Amelu u naručje i požurila za Ibrom. Doveo ju je u jednu četvetospratnicu i u ulazu 22 na drugom spratu otključao vrata. Zapahnuo ih je zadah ustajalosti. Stan je bio prazan. Samo je jedan kauč stajao u uglu dnevne sobe. Trošan i prljav. Obišla je sa Ibrom sve prostorije u stanu, dok je on neprestano pričao.
,,Evo imaš na što leći. samo malo očisti. Sad ima vode. Eee, ne znaš ti kako smo mi bez vode deverali! Dobro je sad. Reći ću ja Sadeti da ti donese jorgan i jastuk. Ovi mi dali ovaj stan na čuvanje... Moj jedan jaran sa posla. Musliman, oženjen srpkinjom. Oni se odmah devedeset druge isparili. Otišli ljudi preko ,,grane". Pametni. Vele, ,,ti čuvaj stan dok mi ne dođemo". Ma, oni da dođu? Jok, ba, kakvi! Kažu, tamo u Danskoj im ko bubreg u loju. Uživaju ljudi, a ti se Ibro, bori za Bosnu. E ko mi je kriv, što sam budala. Nego, evo ti ključ i ovo je sad tvoj stan." izjavio je Ibro kao kakav ,,pravni organ", a i osjećao se tako, primjetila je Alma.
,,Bio je on puna svega, ali ja sve prodao ili iscijepao da ložim. Ovdje se moralo. Valja tri zime zimovati. Evo ostao je ovaj kauč. Da sam znao da ćeš ti doći ništa ne bih dirao" pravdao se Ibro.
,, Ma neka si. Nije ovo moje." tješila ga je ona.
,,E od danas jeste. Niko te vala ne smije dirati.....Bogati,kako ti? A vidi malecke. Nisam ni znao da je imaš. Neka, neka djece. Jah ,šta ćeš!" osjetila je da je sažalijeva, što joj nije godilo. Nije htjela protivrječiti,već ga je samo napola slušala.
Desetak dana poslije, već se bila smjestila. Sadeta joj je donijela nešto suđa i posteljine, a Ibro, samo njemu znanim putevima, namještaj i šporet.
Prošle su godine, a ona se navikla na prostor i zidove ,,svoga stana". Njene misli, nada, čekanje ostajali bi u tom prostoru i samo se gomilali.
Došao je dan kada je ona morala riješiti ,,stambeno pitanje". Pravi vlasnici su se vratili i baš danas ide u Općinu na susret sa njima. Nikako nije željela otići, a nije ni imala kud. Bila je svjesna da će morati.
,,Možda su neki dobri ljudi, možda me neće dirati" tješila je samu sebe dok se uspinjala širokim stepenicama na drugi sprat.
* * * * * * *
Smještena udobno u svoju fotelju koja je postala dio nje same, Alma je ispijala jutarnju kahvu, razmišljajući o proteklim danima. Deportacija, likvidacija, ekshumacija.... bile su rijeci koje je često slušala a kojima nije željela da zna značenje. Evo i jutros na radiju javljaju o još jednoj ekshumaciji. Kojoj li po redu?
,,Možda će naći babu." dobacila joj je Amela, dok je žurno polazila u školu.
,, Izlazi, zakasnićeš! Ne brini ti o vijestima, nego misli kakva ćeš biti u školi" prekorila ju je Alma, ali su je kćerkine riječi skamenile. Amela misli da je Izet mrtav! Šta ako jeste? Kako će njih dvije živjeti? Kome je pripremala doček sve ove godine, tajno se gledala u ogledalo i zamišljala njega pored sebe? Kome je čuvala onu sliku što joj je Sadeta dala, na kojoj su njih dvoje na onoj školskoj klupi?
Neće da misli o tome. Alma je potisnula zle slutnje, mada je osjećala, nešto će se dogoditi. No, danas nije dan za takva razmišljanja. Iako se u proteklim danima sreća konačno i njoj osmjehnula, nikako nije mogla da izgleda potpuno srećna.
Znala je samo, njen život će od danas biti drugačiji. Konačno je dobila posao i danas joj je prvi dan. Bila je jako uzbudjena. Da li će Ibri osvjetlati obraz? Nikako ne zna kako da zahvali tom čovjeku koji joj je toliko pomogao. I prošle sedmice kada je zazvonio telefon, samo dan nakon što je bila u Općini, sa zebnjom je podigla slušalicu. Na drugoj strani bio je Ibro. Nakon uobičajenog ,,kako si i šta radiš" samo je kratko upitao!:
,,Bi l' ti radila?"
,, Jel' to ti mene zafrkavaš?" odgovorila je pitanjem.
,, Ženska glavo, hoćeš li ili nećeš?"
,, Hoću kako da ne?"
,, Doduše granap je, al' znaš kako je sad teško doći do hljeba."
,, Ibro, brate, hvala ti do neba! A kada?"
,, U ponedjeljak. Budi spremna!"
Nije pitala ni gdje, ni kod koga, ni za koje pare. Nakon toliko godina osjetila je sreću i taj dan je bila kao na krilima.Samo dan prije, u Općini je dogovorila da može ostati u ,,svom stanu" za 150 maraka mjesečno i cijelu noć nije mogla oka sklopiti misleći -odakle-.
A i Amela joj je pokvarila raspoloženje kada joj je rekla:
,, Mama, bona, što i ti ne ganjaš šehidsku? Pa svi to koriste!"
,, Molim te Amela, koliko puta ću ti reći? Tvoj babo nije mrtav!!!"
ljutito je odgovorila djetetu.
,, Pa do sad bi došao mama!!!" istim tonom je uzvratila Amela.
Alma je bila pomalo iznenađena kćerkinim ponašanjem, ali se negdje u dubini duše bojala istine. Samo je ljutito otjerala dijete na spavanje, i dugo poslije, plakala.
Evo, ovog jutra, se nerado prisjetila tog razgovora gledajući se u ogledalo. Bila je zadovoljna sa onim što vidi. Lijepo obučena, mršava i visoka, počešljala je dugu crnu kosu, prošaranu sijedim, koja joj je uokvirivala blijedo lice. ,,Malo šminke mi ne bi škodilo." pomislila je.
Da, našminkaće se kad dođe Izet.Željela je izgledati što bolje kad on dođe.
Zatvorila je vrata za sobom, a hodnikom su odjekivali njeni koraci. Pred zgradom je čekao Ibro.
* * * * * * *
Kiša je neprestano dobovala po nastrešnici izloga. Jesenje mrtvilo uvuklo se u ulice Velikog Grada. Tek po neki prolaznik žurio je nekud u ovo subotnje jutro. Magla po okolnim brdima evo, već danima tka široki pojas i samo se poneki pramen otkine ka vrhu, kao kad se na razboju prekine žica. Alma, kojoj ovo posta drugi dom, je brisala prašinu sa polupraznih polica u prodavnici mješovite robe. Velika prostorija sa novim inventarom,još uvjek nije bila dovoljno napunjena robom ali je Almi davala bezbroj ideja i zamisli. Uređivala je ona po svojoj želji i po nekoliko puta sedmično eksperimentisala sa novim rasporedom. Uživala je u poslu i bila neizmjerno zahvalna Ibri što joj je pomogao da dobije isti. Otkako je počela raditi,osjećalaje da je nekako drugačija. Nije znala opisati riječima taj osjećaj ali njen izgled je dovoljno govorio. Bila je veselija, nikad umorna, puna nekog poleta.
,,Eh, još samo da je Izet tu" pomislila je Alma posmatrajući beskrajne, čudne oblike koje su pravile kišne kapi na staklu izloga. Često je razmišljala o ocu njene kćerke, čovjeku koji je jedini imao pristupa njenoj ličnosti, kome je mogla povjeriti sve svoje tajne, na koga se mogla osloniti u savakom trenutku...I danas kao i bezbroj dana prije, nedostajao joj je njen Izet.Ali imala je nadu. Neka zebnja se uvukla pod kožu još jutros kada je otvorila oči i pozdravila novi dan. Osjećala je da će se nešto desiti ali nije željela o tom misliti. Danas i nije nešto zauzeta sa poslom pa je sebi iznalazila sitne i ne toliko bitne poslove, samo da bi zaboravila taj osjećaj.Društvo joj je pravio prijatan ženski glas sa radija koji je izvještavao o ratovima, poskupljenju, pregovorima, vremenu i nevremenu. Glas iz radija se odbijao od zidve i gubio se negdje u prostoru kada je rezak zvuk telefona rasjekao gustu skupinu informacija, misli i ćutanja. Alma je podigla slušalicu i u djeliću sekunde osjetila neobjašnjivu strepnju. Ledena kap joj se spustila niz kičmu i blokirala svaki nerv u njenom tijelu kada je prepoznala tihi, plačni glas Izetove sestre.
,, Otkud ti Mela? Šta se desilo?"upitala je.
,, Našli su Izeta, Alma....Njih dvadeset devet....ekshumirali....pznala ja džemper....ti plela onaj sa šal kragnom....sjećaš se...ima i slika tvoja i Amelina......jedva se pozna...Amela beba.....
U Alminoj glavi su odzvanjale riječi. Ekshumirali,našli,ti plela,vidjela, slika, Amela, Tuzla, davala sam krv, zna Amela, doći ću, dženaza, moraćeš, džemper, kosti.....Riječi su odzvanjale, udarale u mozak, dok se nisu izgubile u totalnoj buci. Alma je skamenjena stajala držeći telefonsku slušalicu u ruci. Nije plakala. Plakalo je nebo. Njene su oči maloprije ugasile onaj sjaj nade i netrmice gledale u lavirint kapi na staklu. I ovaj momenat potraja. I bi zauvijek. Izgubila je Izeta, danas, jutros, ove minute. Oštar bol gotovo da je onesvijesti ali je ostala na nogama. Odcijepio se jedan dio njenog života zvani nada praveći strašnu ranu i neizreciv bol, urezujući predubok ožiljak koji će vječno ostati.Krik koji je pustila kada su joj nadu umjesto duše uzeli, niko nije čuo. Samo ona. Umjesto nadanja da će ipak jednom doći imaće Alma samo krik i ovaj strašni bol što kao tupa oštrica polahko ali sigurno vadi dušu, i imaće oči bez sjaja i život bez života. A živjeće. Mora!

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version