Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Cipele od papira


 

Petak, imali smo samo tri casa. Pakujem sveske u rusak, djaci svi stoje, niko ne izlazi, gledaju u mene i cekaju da spakujem stvari. “Sta cekate, zasto ne idete”? “Ucitelju, ti danas moras u Zepu, u crveni krst, da primis cipele za nas.

” Pitam ih sta da radimo sa drugim razredom, i kako cu ja donijeti sedamdeset pari cipela? “Lahko ucitelju, evo ti spisak brojeva i za drugi razred, a Bego je otisao u dzamiju, ima konja, i cekace te dolje.” Pokusavam se izvuci, ali ne ide, pokazuju mi obucu u kojoj dolaze u skolu, sarenilo, na grlice carapa zasiven djon nekih starih tena, izlijepljene stare gumene cizme, fasnjaci, djonovi neke stare obuce isprepleteni kanapom. Nisam ni ja nista bolji, meni hadzija napravio kozne opanke, nisu dronjavi ali kad hodas po kamenju isto kao da si i bos. Gledao sam ih koliko se raduju, kako to dozivljavaju, a i ja pravo da kazem, ne pamtim da sam se ikad kao dijete vise radovao nekom odjevnom predmetu kao ovim cipelama. U magacinu mi dadose sve po brojevima i obecase da ako nekom ne bude odgovarao broj da dodje sam da zamijeni. Prave cipele, debeli djonovi sa dubokim sarama na djonovima, prosivene okolo, ne bi ih covjek ni u prodavnici ostavio. Ispred ucionice su mene i Begu cekali svi, i odmah smo im ispunili zelju, otisli su veseli i sretni kucama, a bice i prvi koji ce obuti nove cipele.

PONEDELJAK, drugi razred, tisina u ucionici, niko nista ne govori, svi cute, gledaju me, hoce nesto da kazu ali im neprijatno, ili ne smiju, osjecam da nesto nije u redu. Imer mi prilazi i kroz plac govori; ”Ucitelju, u mojih cipela se odvalio djon”. Gledam ga, i ne razmisljajuci poceh sa pricom da nije dobro ako neko igra fudbal u novim cipelama, da ih trba cuvati, ko zna kad ce opet neko poslati, a on me prekide;” Nisam ucitelju svega mi, sam se odvalio”. Ostali, neraspolozeni, cute, gledaju nas dvojicu, i onda pocese; ” I u mene se poceo odvaljivati, i umene…….”. Vidim da nesto nije u redu, pogledam svoje cipele kad ono djonovi kao da sam se cijelu zimu klizao po ledu u njima. Nase raspolozenje i sreca zbog novih cipela se brzo pretvorila u svoju suprotnost. Shvatio sam a vjerovatno i oni da su se sa nasim emocijama, nasom bijedom i nasom nesrecom poigrali, komsijski i nasi ratni profiteri iz prve lige, u sadejstvu sa ”humanistima” UN-a koji su tu na ta radna mjesta i primljeni zahvaljujuci svom ”humanizmu” i” postenju”. Dokle dopire njihov humanizam i postenje najbolje pokazuje cinjenica koga su izabrali za zrtvu, na kome su rijesili da povecaju svoje saldo na racunima i dokazu kako su oni pametni i sposobni biznismeni, kako se svugdje i u svakoj situaciji dobro snalaze. Zaboravili su oni i vjeru i moral, zaboravili su svu ljudskost i sve on osto covjeka cini covjekom. Nevidljivi su, a i da nisu ne bi im nista mogao ni smio, i meni i mojim djacima ostalo je samo da ih ”volimo” isto kao i one sa Brestovaca sto nam salju granate.
Bilo je u to vrijeme u Zepi veliki broj ljudi koji su u tom paklu pravili i popravljali sve i svasta. Pravili su od starih motorica i neupotrbljivih auta male hidrocentrale, uvodili struju u kuce, osposobljavali stare televizore, pravili namjestaj bolji od onog u fabrikama, pravili kuce kao iz bajki, sili odjecu od cerada i padobrana, pravili male prirucne pilane za rezanje daske i to sve od starih i bacenih dijelova, ali ovim cipelama ni oni nisu mogli pomoci.
Neko mi je rekao da su stvarno pravljene od nekog papira i da ih je nemoguce lijepiti i siti.
Jedina dobra stvar je da su ovi djaci, bez obzira na sve nepravde koje su im cinjene, sad odrasli ljudi, da je veliki broj njih akademski obrazovan i da vjerovatno sad biraju obucu po vlastitoj zelji.

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version