Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Pismo mom jaranu

UĀ oktobru bilo punih 10 godina kako smo se vidjeli zadnji put i to jos na 15-ak minuta. Sjecam se tog susreta, ja stojim pred radnjom na Grbavici kod pomocnog Zeljinog stadiona kad naidjoste vas dvoje. Obradovasmo se obadvojica i onako, ko da smo mi krivi za ono sto nam se desi ispitasmo se malo gdje smo, sta smo i razidjosmo se. Eto u svemu tome je dobro da smo sada u kontaktu i da ce mo se, ako Bog da, vidjeti za maj. Mislim da ce nam dobro doci obadvojici jedno makar visesatno sjecanje na nase uspomene. To ti dodje ujedno ko hrana za organizam a i ko dobra psiho terapija.

 

 

Dragi moj Cobere,

Kako se cusmo neki dan sve nesto razmisljam. Ti spomenu da je u oktobru bilo punih 10 godina kako smo se vidjeli zadnji put i to jos na 15-ak minuta. Sjecam se tog susreta, ja stojim pred radnjom na Grbavici kod pomocnog Zeljinog stadiona kad naidjoste vas dvoje. Obradovasmo se obadvojica i onako, ko da smo mi krivi za ono sto nam se desi ispitasmo se malo gdje smo, sta smo i razidjosmo se.


Mozda si ti navraco jos koji put ne bi li me naso na istom mjestu, ali nisi me mogo naci.
Tog istog oktobra '98 sam i sam spakovo ranac i ponovo nekud kreno, po ko zna koji put od '92.
Ovaj put to bijase na malo duze vrijeme.
Stigoh ponovo u Holandiju i pustih korijenje.
Opet sam se moro rastati od svojih najmilijih.
Vraco sam se te prve godine mog poslednjeg odlaska nekolko puta u Sarajvo.
Potraja citava godina dok se malko ne snadjoh i neobezbijedih egsistenciju i siguran krov nad glavom i tek onda dovedoh i Esmu u Holandiju.


Majka ostade u Sarajvu jer nehtjede ici, govoreci da je njoj lijepo, sestre joj tu pa ima kome ici.

Dolazila je kod nas ovdje ali se uvijek vracala govoreci da ce mo joj nedostajati ali da se ona ovdje ne moze obici i da mora nazad.


Drugo je vase vi se morate boriti za zivot, govorila je, a neke buducnosti i nema u Bosni bar sad za sad.

Napomenu mi moj Cobere kako smo birvaktile jedne prilike bili u Gorazdu i spavali kod naseg jarana Vele rahmetli.
To sam bio zaboravio.


Lijepo je sjecati se lijepih uspomena i zajednickih drugovanja.
Sad smo evo razbacani diljem dunjaluka: Hadzija samuje negdje u Americi, ti i Dine u Austriji, ja evo u Holandiji, Nane cujem negdje u Irskoj il Skotskoj (meni to dvoje isto), gdje li.


Za Zapu neznam ni sam a isto ni za Ernada, bijasel mu to pravo ime.

Vidjoh ga negdje na onim snimcima Zebine sume na dijelu koji nisam postavljo pa cu se morati nakaniti da i to uradim.
Sjecam se mog rodjendana, 24-i koji li bijase, kad ste dosli na festu kod mene ti i Riki rahmetli.
Dobih na poklon od vas dvojice knjigu i mislio sam da cu je cuvati dok sam ziv, ali nedade se, dusmani sve popalise.

Sjecas li se onog opet Ruzdijinog rodjendana na trgu.
Eto ni Ruzdija nije ziv i on strada od zlocinacke ruke.
Rodjendan u neninom stanu a on nju spremio negdje.
Ja razbih tad luster u predsoblju haman.

Kupili smo drugi i postavili a Ruzdija reko neni da joj onaj nije valjo pa on kupio drugi.
I jos cu ti za ovaj put spomenuti kosturnicu.
Tad smo onaki cupavi isli gore da se zezamo i napravimo koju sliku.
Ponio ja bio onaj crno bijeli aparat od mog starog ali nekako nismo dobro stavili film pa nam sve slike bile duple.
Ispale onako nestvarne ali dobre.
Neznam da li ima i kod koga koja slika u zivotu.

Eto u svemu tome je dobro da smo sada u kontaktu i da ce mo se, ako Bog da, vidjeti za maj.
Mislim da ce nam dobro doci obadvojici jedno makar visesatno sjecanje na nase uspomene.
To ti dodje ujedno ko hrana za organizam a i ko dobra psiho terapija.

Navraticemo i kod Faje pa da nam opet prica o svojim aferimima iz mladosti a on ih je pun.
Kako ono ide ona kad su on i Nuno cuvali koze na Zivaljevini kod ciglane.
Bilo im zao onih radnika, zaboravio sam kakvu su onda napravili pizdariju htijuci im pomoci.
Ispricaj mi u tvom odgovoru na ovo moje pismo.

Pozdravi svoje i raju s kojom se cujes.

Teva

 


 

 

Jarane,

procitavsi maloprije ovo tvoje pismo, vratih se u mislima u neka za nas bolja vremena. A ponutkan tvojim prijedlogom da napisem nesto kao "odgovor" otvorih kufer (ko sto bi reko Kemo) i nadjoh se kod Vijecnice kako cekam bus za Rogaticu. Ljeto, upeko zvjezdan. Rani popodnevni sati. Okolo se vrzmaju taksisti i oni kombiji sto voze za Pale i tako te blize krajeve. Ja sam sam od nase raje, cekam ne bi li naisao neko poznat da ga ustopam. Jer neko nepoznat me ne bi ni primio u auto onko kosatog i cupavog kakav sam tad bio. Tek nailazi autobus, mislim da je bila "Raketa" iz T. Uzica.

 

Na ovoj strani autobusa koju ja sa trotoara vidim su svi oni paravancici na prozorima bili navuceni zbog sunca, po cemu sam zakljucio da je unutra sve puno. U sebi sam se nadao da sofer nece reci da nema vise mjesta, jer mi je vec bilo dosadilo cekati na onom suncu. Udjem u bus, kupim kartu i bacim pogled prema zadnjem dijelu u nadi da cu ugledati neko slobodno mjesto. Nakon sto su mi se oci privikle na polumrak koji je unutra vladao ustanovio sam da su sva mjesta bila zauzeta, a i nekoliko ljudi je stajalo izmedju sjedista. Rezignirano se okrenem u pravcu voznje, sa nadom da ce do Rogatice neko izaci, pa da sjedem. Noge su me vec podobro boljele od cjelodnevnog hodanja. Nakon nekog vremena pocne neki zenski glas da doziva: Nedime, Nedime ...

 

Ovi sto su bili blize meni, vidim, ne reaguju, pa sam pretpostavljao da se doticni Nedim nalazi negdje u srednjem dijelu autobusa - pa mislim valjda ce se odazvati? Malo kasnije pocinje ona zena opet da doziva Nedima, a mene neko kucnu po ramenu. Okrenem se, a covjek koji je stajao iza mene rece: Meni se cini, momak, da ona zena tebe zove. Nemoguce, rekoh, jer ja nisam Nedim. Mahinalno se okrenem i pogledam, a ta zena koja je sjedila cisto nazad, na "seciji" doziva me rukom da pridjem. Gledam i u onom polumraku ne mogu da skontam o kome se radi. Isto tako, vjerovatno, nije zbog polumraka ni ona mogla da prepozna mene. Pocnem se gurati prema njoj, pa kad sam prisao blize prepoznam tetu Dzevahiru a.r. (Tevinu mamu).

 

Sjedi skupa sa Naletovom starom (ne sjecam se vise - ali mislim da se zove Halima). A kad je i ona prepoznala mene, rece osmjehnuvsi se: U, a ja bogami mislila moj Nedo. Pa me pozva da sjedem na onaj stepenik ispod "secije" kod njenih nogu.
Kaze: da mi se ne umoris stojeci do Rogatice. Tako ja sjedoh, a imadoh do kraja putovanja i skim koju progovoriti.

Iz mog kufera za mog jarana Tevu.

I jos nesto, vezano indirektno za ovu pricu. Radio ja neke predratne godine, preko omladinskog servisa, sa nekim geometrima iz Sarajeva. Dado i Kemo, tako su se zvali, a sa mnom jos i rahmetli Avdo Colic. Dakle, taj dan smo bili na Holucu. Nosam ja onu "letvu", a Avdo neku sjekiricu i pantljiku za mjerenje razmaka (onu od 50m kakve imaju na atletskim stazama one sudije sto mjere skok udalj ili troskok). Tu pantljiku smo mi iz zajebancije zvali "pantljicara". Malo drzim oni letvu dok Dado ne izmjeri i ne upise u onaj svoj tefter.

 

Onda zovne Kemo, kad ne moze da pronadje neki orijentir, ukopan ko zna kad prije, pa onda ja i stari Cola (kako su Avdu zvali) moramo sa onom pantljikom da razmjeravamo, ne bi li pronasli trazeni orijentir, koji je s vremenom zarastao u zemlju ili u travu.

 

Preskocim ja tako, neku ogradu, da prislonim kraj one pantljike na cosak kuce, pa ne gledajuci pogazim neko cvijece. A vlasnik kuce, mislim neki Kurta, zagalami s prozora: Gledaj kud gazas, .ebo te Sejdalija Cengic. Kakav si taki cupav, ko da te on pravio.

Cober

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version