Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Prvi put u Kozićima

Zambijeva prica iz Kozica  me podsjetila na jedan dogadjaj koji bih zelio ovom pricom ovjekovjeciti. Posebno to zelim uciniti jer se u ovoj prici pominju meni tako dragi ljudi kojih vise nema, zrtve napada na Rogaticu u junu 1992. godine. Mi, djeca koj smo zivjeli u gradu, nismo bas cesto imali priliku obilaziti okolna sela, pogotovu mi koji nismo imali bliznju rodbinu u okruzenju. Zato se sa posebnom sjetom sjecam ovog dogadjaja. Prica se desva davnih 60-tih godina proslog vijeka.

 

 

 

U Rogatici tih godina bijase veoma popularno kino. U to doba kada su se mogli na prste jedne ruke prebrojati televizori u Rogatici, kino je bilo veoma posjeceno. Pogotovu kada su se prikazivali atraktivni filmovi, tada se uvijek trazila karta vise. Red za karte bi se znao oduziti cak i do izlaza a mi djeca smo uvijek trazili nekoga ko bi nas poveo sa sobom, jer tada sami nismo smjeli unutra. Nas su uglavnom interesovali vestern filmovi (kaubojski filmovi kako smo ih nekad zvali) a atrakcija su bili filmovi o Vinetuu i Old-Seterhendu.

Upravo to veliko interesovanje je rodilo jednu ideju, da se osnuje pokretno kino koje bi obilazilo sela i davalo predstave u ucionicama seoskih skola. Ideja je naisla na veliku podrsku i odusevljenje ljudi koji su zivjeli na selu. Imali su priliku bar jednom sedmicno da tu blizu svoje kuce pogledaju neki film i razbiju monotoniju nocnog seoskog zivota. Jednostavno je napravljen termin plan i znalo se tacno u koji dan i u koje selo dolazi kinooperater sa pokretnom opremom za prikazivanje filmova.

 

Rahmetli Hazim Colic, kako su ga vrlo cesto zvali „majstor Hazim“ se jedno vrijeme izmedju ostalog bavio i tim poslovima. Jednostavno je tom covjeku islo sve od ruke. Sta je pomislio to je uradio a sto bi zamislio to bi svojim rukama i napravio. Bio je vrlo radan i disciplinovan covjek i to je prenosio na svoje sinove Sakiba a.r., Seju i Nedzada. Njima nije ostajalo puno vremena za igru jer su morali obaviti svakodnevne zadatke koje im je planirao njihov “babusa” kako su ga od milja zvali. Sakib a.r. je bio moja generacija i bili smo nerazdvojni od najranijih dana pa kroz skolovanje u osnovnoj skoli. Uvijek zajedno. Posto je Sakib a.r. bio korpulentan a ja onako positan , bili smo susta suprotnost po vanjskom izgledu. Zbog toga su njega zvali badza. Pa posto sam i ja bio tu u kombinaciji onda prozvase njega veliki badza a mene mali badza. Bijahose to sretna vremena i naseg se djetinjstva uvijek rado sjecam.

 

 

 

Hazim a.r. , kao kinooperater je imao zaduzenu jednu kampanjolu (terensko vozilo) sa pokretnom opremom za prikazivanje filmova. Isao bi prema terminima po okolnim selima i prikazivao filmove odusevljenim posjetiocima.

Jednog dana dodje Sakib a.r. i upita me :” Hoces li sa mnom u Kozice? Idem sa babusom da prikazujemo film”. Naravno to sam sa odusevljenjem primio a roditelji su me bez problema pustili jer su to bili nasi kucni prijatelji.

U Kozice smo posli oko podne. Hazim a.r. je planirao da napravi ugodno sa korisnim i uz posao organizuje jednodevni izlet. Bijase lijepo vrijeme i na to putesetvije podjosmo teta Mujesira, Sakib a.r. i ja. Nije se imalo cesto prilike provozati u autu pa mi je tako i sama voznja do Kozica i nazad , u to vrijeme bila atrakcija. Stigosmo pred skolu i odmah se smjestismo u hladovinu ispod jednog drveta. Vrlo brzo se okupi narod jer je to ipak bilo tada nesto novo. Seljani su bili susretljivi i bili su spremni udovoljiti svakom zahtjevu. Sakib a.r. i ja smo “grincali” prema okupljenoj djeci jer eto mi smo u tom momentu bili veoma vazni i interesantni. Kao mi dosli da prikazujemo film. Dan smo proveli u igri praveci povremeno pauzu da se sta prezalogaji od zerzevata sto je pripremila teta Mujesira.

Spusti se i noc i dodje vrijeme za prikazivanje filma. U jednoj ucionici Hazim a.r. spretno namontira opremu a svijet navali sa svih strana. Napuni se puna ucionica.

 Prije samog filma se odgleda zurnal ( desavanja u zemlji, nesto poput vijesti) a onda poce i film. Ne sjecam se koji film bijase , a cjelodnevno trckaranje me bas bilo umorilo tako da to i nisam odpratio s nekim interesovanjem. Po zavrsetku filma se spakovasmo pa nazad u Rogaticu. Koliko me je sve to smorilo ja na trenutak zaspah na zadnjem sjedistu. U neka doba lupih dobro glavom o staklo u jednoj krivini. Probudih se i u tom momentu cuh komentar Hazima a.r.: “ Aaa djete ti Bogami ko da sjedis na seciji kod kuce”. Na to se svi nasmijasmo i vrlo brzo stigosmo na Mejdan. 

Taj dan i danas pamtim kao nesto lijepo sto dozivjeh u mome djetinjstvu tih ranih 60-tih godina. 

Pomenutim u ovoj prici, a koji nisu vise medju nama, neka je vjecni rahmet. 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version