Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

DVOJNIK

Kažu da svaki čovjek na svijetu ima negdje svog dvojnika. Da li je to prihvatljiva tvrdnja, ne znam, ali ako sam, makar za trenutak, spreman da u nju povjerujem , onda pomislim da bi dvojnici trebali biti barem nekoliko stotina kilometara udaljeni jedan od drugog. Ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog nekakvog zakona vjerovatnoće.

Za vrijeme njegovog studiranja u Sarajevu Riki je neko vrijeme radio na Baščaršiji kao prodavač u zanatskoj radnji koja se zvala „Halima“, a nalazila se tacno preko puta Medrese. 

Tu se izrađivala kožna galanterija i vršile su se sitne usluge kao sto su zamjene pokvarenih rajsferšlusa, stavljanje „drukera“ na kojekakve jakne i prsluke i tome slično. Zajedno sa Rikijem, pored vlasnika radnje Hame, njegove zene i kćerke, je određeni vremenski period radio i izvjesni Damir S.-Dado iz Priboja. Riki je svojim upečatljivim šarmom, njemu karakterističnim smislom za humor i neodoljivom vanjštinom (bar je ženski dio imao takav stav) sigurno osjetno povećavao utržak u radnji. Dado je, pak, što se vanjskog izgleda tiče bio sušta suprotnost Rikiju. Bio je mršav i visok, crne kose razdijeljene po sredini i sa nešto izraženijom adamovom jabučicom. Blago povijenih ramena i umornoga pogleda ostavljao je utisak mrzovoljnog čovjeka koji ima problema sa niskim krvnim pritiskom i koji bi svakog trena mohao malo da prilegne, baš kao onaj Šurda iz „Vrućeg vetra“. Ali, kao i obično, utisak koji je Dado u prvi mah ostavljao, grdno je varao.. Mislio si tako, dok Dado ne bi poceo da razgovara. Bio je čovjek oštrog jezika, naravno ne u negativnom smislu. Sagovornika je pažljivo slušao, analizirao rečeno i onda upućivao primjedbe koje su, skoro bez izuzetka, uvijek sjedale na pravo mjesto. Posjedovao je istančan smisao za humor, a ako se tome doda da je veoma dobro svirao gitaru onda se sam po sebi nameće zaključak da su Riki i on bili „dream team“ kad je trebalo napraviti zajebanciju i „pravi štimung“.

Ja sam Dadu upoznao početkom ljeta, sada već daleke, '88.-me. Nakon što smo Riki i ja u kinu „Tesla“ gledali film „Kišni čovjek“, otišli smo u spomenutu radnju. Dado je sjedio sam, pijuckao kafu (onu kahvu koja se služi iz bakarne đezvice i sa rahatlokumom) i pušio nišku „Drinu“ bez filtera. Onu koja je bila pakovana u šarenu kutiju po kojoj su je prozvali „ćilimara“ , jer je bio naslikan motiv kao sa kakvog ćilima koji se nekada tkao, a kakvi su se u to vrijeme otkupljivali, pa onda bili prodavani u Turskoj. To mi je odmah skrenulo pažnju, jer u vrijeme kur.enja sa „Marlborom“, „Winstonom“ i „Kentom“ pušiti ćilimaru bilo je, moraćete priznati, u najmanju ruku ekstravagantno. Druga stvar koju sam na Dadi zapatio je bila ta da mi je strašno ličio na nekog, samo što ja u tom trenutku nisam mogao da dokučim na koga.

Nakon što smo se nas dvojica upoznali i pošto smo mu rekli koji smo film Riki i ja upravo vidjeli, hladno nam je odgovorio: „Pa ja! Nije ni čudo da ste baš taj film gledali.“ Nas dvojica smo se u čudu zgledali i upitali ga šta je s tim mislio? „Kako, šta sam s tim mislio?

Pa, eto dvojica baš ko Tom Kruz i Dastin Hofman.“

Istog trenutka sam bacio pogled u usko i dugo ogledalo na zidu. Ono jeste da Riki i nije podsjećao na Kruza, ali sam ja sa frizuricom kakvu sam tada nosio, pomalo nakrivljen na jednu stranu neodoljivo ličio na Rain Man-a.

Onda smo izašli na kaldrmu ispred radnje, Riki me je držao ispod ruke, a ja sam pokušavao da imitiram hod kojega je u tom filmu uprizorio naponovljivi Dastin Hofman. Onda smo se smijali onako kako to samo mladost može. Ona mladost koja nema velikih briga, dok su nas ljudi počeli zaobilaziti U jesen iste godine Dado je bio u jednoj od posjeta u Rogatici kod Rikija. Sa sobom je, kao i obično, donosio dobru muziku i dobru travu.Za njega se znalo da je imao sve albume od „Jethro Tull“, benda „ludog“ flautiste Iana Andersona. Albume koji se nisu moglidobiti u tadašnjoj Jugi, nabavljao je preko nekog poznanika u Engleskoj. Kod Rikija u stanu, čiji su starci najvjerovatnije bili u Kukavicama kod Melihe i Vehbije Žige u njihovoj vikendici. vladala je dobra atmosfera. Bio je petak uveče. Napolju je magla glila grad. Ona poznata rogatička magla, koja je inače te godine bila za nijansu „deblja“ zbog proširenog jezera višegradske hidroelektrane. Magle su u to vrijeme bile tako guste da je moj stari običavao reći da je magla takva da bi se, rahat, mogao odrezati komad i unijeti u kuću.

Čulo se Ruždijino kašljucanje. Dado je bio zadužen za muziku. Od tehničkih pomagala mogao je da bira između gramofona marke „Trubadur“, kojeg je Riki dobio nakon sto su ga osunetili, a cije su žice svako malo spadale sa zvučnika i razdrndanog BASF-ovog kasetofona, čija je proizvodnj datirala sigurno negdje u početku sedamdesetih. Na gramofonu smo vrtili sve ono što nismo imali na kasetama; „Smak“, „Nokaut“, „Generaciju 5“ ...Motali smo džointe vadeći travu iz najlonske kesice na kojoj je oguljenim slovima pisalo „tjestenina s jajima“. Levitirajući tako između „Locomotive breath“ i „Djevojke sa srebrnom kosom“ (pjesma od mađarskog benda „Omega“ koji je bio barem upola tako dobar kao „Pink Floyd“) imali smo osjećaj da smo najsretniji na svijetu. Riki je bio u povlaštenom položaju; kao nepušačmogao je pasivno da uživa u blagodetima kanabisa. Trebalo je samo da diše.

Izgledalo je da je njega najbolje „vozalo“. Nakon nekog vremena odlučili smo da idemo u „Toplik“. Petkom uveče taj je kafić znao biti dupke pun. Na vikend su dolazili oni što su studirali u Sarajevu, a starije maloljetnice su dobijale dozvolu roditelja da izađu. Vjerovatno pod uslovom da ne idu u „Toplik“ koji je važio za jazbinu „drogeranata i hašišara. Neke babe su se klele da su „svojim očima viđale kako unutra sve po četvorica sjede za stolovima i iz tanjira srču drogu“.Curice, naravno, nisu poštovale zabrane roditelja, studenti su se osjećali opuštenije na domaćem terenu, a „Motori“ su se brinuli za „red i mir“.

Izašli smo iz Rikijevog stana i krenuli u grad. Dado je usput utvrdio da ima još samo 2-3 cigarete. Trebalo je negdje usput kupiti par kutija „ćilimare“. Samo gdje? Sve trafike su u to doba već bile zatvorene, a na recepciji hotela „Park“ moglo se birati između „Marlbora“, „Lorda“ i sarajevske „bijele Drine“. Prolazeći pored gangine prodavnice vidjeli smo da je još uvijek bila otvorena. Dadoje, kao za sebe, rekao da možda tu ima da se kupi niška „Drina“. Ušli smo unutra. Gangin sin Milan je stajao uz police i slagao nekekve čokolade. Ne bih se smio zakleti, ali mi se čini da je to bila šećerna tabla „Jahorinka“. Stajao je leđima okrenut ulazu. Pozdravio nas je, ovlaš pogledavši preko lijevog ramena u nasem pravcu i rekao : „Izvolite!?“

Dado je, oborenog pogleda, prebrojavao novac urukama kojeg je izvadio iz prednjeg džepa „leviski“ i zatražio dvije niške „Drine“ bez filtera. Milan je napravio korak postrance udesno, ispružio ruku i sa police dohvatio tražene cigarete. Okrenuo se prema nama i pogledao u Dadu pružajući mu kutije sa cigaretama, a Dado je istog trenutka podigao pogled prema Milanu držeći novac u ispruženoj ruci. Zabezeknuto su gledali jedan u drugoga , a meni je konačno sinulo u glavi na koga mi je Dado cijelo vrijeme ličio. Kao kad škljocne fotoaparat i zaustavi neku scenu tako su, za nekoliko sekundi, one cigarete i novac lebdjeli iznad pulta u njihovim ispruženim rukama.. Ruždija se vec valjao od smijeha. Dado i Milan su ličili jedan na drugog kao da su bili jednojajčani blizanci. Mislim da im je obojici laknulo kad su razmijenili novac i cigarete, tako da vise nisu morali de se gledaju. Nakon što je kusur završio u Dadinom džepu izašli smo napolje. Ulicom se, prigušen maglom, prolamao Rikijev smijeh. Ruždiji je još samo uspijevalo da ispušta iz sebe nesto poput: „A-ha ... a-ha“, prekidan njegovim bronhitičnim kašljem. A ni ja nisam mohao više da se suzdržim nakon što je dado, unezvijereno nas pogledavši, u unom svom sandžačkom dijalektu rekao:

„ Jebote, pa ovaj čovek isti ja“.

Prije nego što smo ušli u „Toplik“ znali smo da je ovo veče bilo upotpunjeno.

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version