Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Zauvijek u Rogatici !

Ovo je prica o covjeku koji se rodio u Rogatici, i citav zivot se borio da u njoj i ostane. Bilo je perioda kada je bio prisiljen da bjezi iz svog rodnog mjesta ali se uvijek i iznova vracao svome gradu , da bi konacno nasao svoj smiraj  u njemu. Sada vise ne mora nigdje bjezati, ma sta da se desi. Ostao je tamo gdje je njegovo srce uvijek i bilo.

Ovo je zapravo prica o covjeku koji nije bio toliko zapazen ali dakako poznat u nasem gradu. Mnogi i ne znaju nista o njegovom zivotu a njegova zivotna prica govori istoriju ovog kraja. Mnogo toga je prezivio a vrlo cesto o svom zivotu nije smio ni pricati. Takvo je vrijeme bilo. Valjalo je sacuvati glavu ne samo u onom davnom ratu nego i u miru odmah poslije njega. Bilo je to opasno vrijeme zivljenja, kada nije pucalo a mrkli mrak je gutao ljude bez suda a vrlo cesto i bez krivice.

 

Dzevad Eminagic je rodjen 1921. godine u Rogatici. Bila su to teska vremena odmah poslije zavrsetka prvog svjetskog rata. Neimastinja i stalna borba da se prezivi je ljude drzala u neizvjesnosti i pod stalnim pritiskom. To je sudbina ljudi rodjenih dvadesetih godina. Tesko djetinjstvo poslije rata a onda neizvjesna buducnost jednog mladica pred novi svjetski rat

O zivotu ovog covjeka znam mnogo jer je on pripadao nasoj porodici. Rahmetli Dzevad je tetak mome rahmetli ocu. Za mene je takodjer bio tetak i nikako ga drugacije nisma zvao. Posto sam ih imao vise, onda je on uz „tetak“ dobivao jos dodatak „iz Podhrida“ tako da se ne bi doslo u dilemu.Sa mojim rahmetli tetkom sam proveo dosta vremena kroz druzenja i sjedeljke moga  oca a.r. sa njim.  Kao dijete sam uvijek sjedio tu negdje blizu i pomno slusao njihove price. Rijetko se pricalo o ratnim temama ali ja sam znao i tu njegovu stranu zivota. Kao djecak mnoge stvari nisam shvatao, pa cak mogu reci i kao odrasli mladic, ali sada mi postade sve objasnjeno. Ono sto mi oni nisu mogli ili nisu htjeli reci i objasniti, objasnio mi je sam zivot. I ova moja prica ne sluzi nicem drugom osim da ozivi sjecanje na jednog covjeka, a za one koji hoce uciti o zivotu iz tudjih zivotnih prica je prilika da donesu svoje zakljucke. 

Kao dvadesetogodisnji mladic docekuje rat sa puno neizvjesnosti i straha za buducnost. Najljepse godine u ljudskom zivotu mu prolaze u predratnim previranjima i krvavom ratu. Jednom prilikom mi je pricao o svom drugom danu rodjenja, kada je prezivio strijeljanje i klanje na drinskom mostu u Gorazdu. Jedini zivi svjedok sa gorazdanskog mosta. Ta prica mi se dugo motala po glavi i imao sam je namjeru pisati ovdje ali je ona cekala svoje vrijeme, i evo docekala. O tom dogadjaju svjedoci i kazivanje Muniba Hasanagica u njegovoj knjizi o Rogatici,  „Kazivanje o jednom gradu „. Evo tog citata: 

 

„One muhadzere koji su otisli prema Foci, najveci broj su cetnici zarobili i mucki pobili, najcesce poklali na focanskom mostu i bacili u Drinu. Manji broj je uspio pjesice, ili sa ranjenicima iz bolnice, talijanskim vojnim kamionima preko Kalinovika, Uloga, Morina, Kifina sela i Nevesinja stici u Mostar i odatle vozom u Sarajevo. U Gorazdu je samo jedan mladic (Dzevad Eminagic) ostao ziv nakon strijeljanja i prezivjeo rat. On je naime, sa jos dvojicom mladica (Dzevdet Hafizovic i neki nepoznat mladic) izveden na strijeljanje. Posto je bila noc nije pogodjen ali je onda bajonetom i zajedno sa ovom dvojicom gurnut u Drinu. Iako su bili povezani zicom, uspio je nekako doci do obale. Dzevdet Hafizovic je bio tesko ranjen i zamolio Dzevada da on bjezi, a njega ostavi, dok je treci vec bio mrtav. Eminagic je dosao do neke muslimanske kuce gdje se osusio i dobio ves, a onda preko Gnile uspio doci kuci. Kasnije ga je ilegalno u bolnici lijecio dr. Alija Tomic.” (zavrsen citat)  

 

Poslije ranjavanja Dzevad se uspio prebaciti do sela Zorlaci u kojem su mu pomogli da previje rane, da se okrijepi pa zatim da se prebaci preko Gnile u Rogaticu. Poslije strijeljanja, kada nije bio pogodjen, cetnici su za svaki slucaj svoj krvavi posao dovrasavali bajonetom. Dzevad je bajonetom bio ranjen u predjelu bubrega.

Zavrsetkom rata, za njega rat nije bio zavrsen. On je u stvari tek poceo. Dojucerasnji cetnici i oni koji su klali 41` na Drini tokom rata, promijenise strane u toku rata a poslije rata dodjose i na vlast. Hodao je zivi svjedok gradom u strahu od ljudi koji su sada nosili uniforme kao vlast a dojucerasnji ucesnici zlocina. Bio im je stalna meta  i dobivao i direktne prijetnje da slucajno ne progovori. Morao je moj tetak cutati a u dusi patiti. Pored njega su setali dusmani, sada nagradjeni za svoja djela. Teska vremena. I nije o tome puno pricao  cak ni onda, kasnije, kada je to mogao. Vrlo cesto smo pred ovu agresiju diskutovali o politici i cesto imali razlicita misljenja. Ja kao mladi covjek, pun snage i u sazrijevanju sam, u nekim stvarima, pametovao i pokusavao otkrivati toplu vodu. U njegovom dugom zivotnom vijeku nije trebalo otkrivati toplu vodu , samo ga je trebalo slusati. A ja to ponekad nisam umio i sada me pomalo toga stid. Prica o mom tetku je vec poduga ali za kraj da napomenem da se poslije rata ozenio sa Hajrijom Colic, sestrom moje rahmetli nene, Nedzibhanume. Izrodio troje djece, Dzevidu, Mehu i Faruka. Citav radni vijek proveo za sivacom masinom , sto kuci privatno , sto u firmi Roteks u kojoj je zaradio penziju. Prozivio burna poslijeratna vremena, vrlo cesto u neimastinji.  Od kcerke Dzevide dobi prvo unuce. Svi ce reci sta tu ima neobicno? Pa ima, jer to je jedino djete koje nije moralo iza sebe zatvarati vrata a da mu se kaze: “Zatvori vrata, nisi se rodila u camcu”. Zapravo njegova prva unuka, Elvira, je rodjena u camcu, na putu od ostrva Lastovo, gdje je njegov rahmetli zet Sabrija Omanovic sluzbovao kao vojno lice, ka Splitu prema bolnici.

Njegovo trece dijete Faruk rodjen malo kasnije, kao dijete za novine, bijase prava atrakcija. Sa tri godine pusio kao kakav stariji covjek pored svoje nane, Dzevadove majke, rahmetli Sifehanume. 

Pa i pored takve proslosti, i bez straha za buducnost bijase medju prvim povratnicima u Rogaticu poslije ove zadnje agresije na BiH. Ljubav prema Rogatici je bila jaca od svega. Prilikom moje zadnje posjete i zadnjeg vidjenja, na moje pitanje:”Tetak kako ti je u Rogatici”, odgovorio mi je sa suzom u oku:

“Sine moj nema vise one Rogatice”. 

Jasno mi je sada da je vise nema, uz pitanje koje mi uvijek lebdi negdje u zraku: 

„A da li ce je ikad vise biti“?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 Dzevadova basta , ispod kuce.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version