Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Malo sjećanje na Podljun - Priča prva

Svi mi imamo u dusi dio ljubavi, topline za mjesto u kojem smo rodjeni,odrastali, tako i ja. Ljubav prema Rogatici ostace uvijek u mom srcu kao nešto posebno lijepo,gdje god bili, uvijek se vraćamo korijenima svojim. Samo sto je sad tuga u srcu mom ,poslije rata to nije više ona carsija, ali uspomene ne može niko izbrisati. Mozda cu biti subjektivna, ali sjecam se svoje mahale kao najljepse, kuce su bile lijepe sa avlijama punim cvjeca, ulica je bila cista.....

 

 

Malo sjećanje na Podljun

Priča prva

 


Svi mi imamo u dusi dio ljubavi, topline za mjesto u kojem smo rodjeni,odrastali, tako i ja. Ljubav prema Rogatici ostace uvijek u mom srcu kao nešto posebno lijepo,gdje god bili, uvijek se vraćamo korijenima svojim. Samo sto je sad tuga u srcu mom ,poslije rata to nije više ona carsija, ali uspomene ne može niko izbrisati.

To je kao kad biljku iz korjena iscupas i presadis je na drugo mjesto, ali ta biljka nikad ne može rasti kao tu. Ja se sad osjecam kao da je neko istrgnuo dio mene.

Sarajevo neke odusevljava, mene ne, jer sam tu provela vrijeme kad sam studirala i bilo nam blizu, tako da meni nije New York ,kao za neke druge.

Bilo gdje da sam osjecala bih se isto.To se ne može kupiti ni parama ni bilo cim, taj osjecaj za izgubljenim koje ti je neko iz bolesnih glava oteo.

 

 

 

Taj 21.juni 1992.g.necu nikad zaboraviti, poslednja kolona koja je izasla iz Rogatice, isli smo s Trga preko Poljuna, bilo je iza ponoci, cetnici su sve razrusili, i kad sam naisla kraj svoje kuce, stala sam i gledala...i prišla kapiji. Da to je bio posljednji pogled u moju avliju kucu, mahalu. Tužno je bilo, ali u tom strahu, jer sam bila sa roditeljima a.r. nisam mogla o tome dalje razmisljati.

Mozda cu biti subjektivna, ali sjecam se svoje mahale kao najljepse, kuce su bile lijepe sa avlijama punim cvjeca, ulica je bila cista jer smo svi ispred svojih kua to cistili, prali sa vodom, nigdje nisi mogao vidjeti travke. Znalo se na proljece i jesen svi izađi i cisti ispred kuca. Ljepota je to bila pogledati.

A posebno sto smo bili svi kao jedna familija od kuce Salke Memisevića a. r. do kuce Hasecica (uzimam uži dio mahale).

Naša djetinjstva su nešto posebno,što se ne zaboravlja...

Igranje limuna i narandje, skole, preskakanje konopca, žmire, zimi kuletanje od vrha Navijala do baste, sa skokcima, i jedva se zaustavi do baste da ne izletimo na glavnu cestu.To su sjećanja koja bole.

Kod Satkine kuce je bio zbor nas Poljuncadi, (Nezirahanmino groblje) tu smo vrlo cesto i sjedili gdje bi nam teta Satka iznjela kafu, sa njenim slatkim kokicama.. prostrli bi deku i znali sjediti satima. Smjeh je odjekivao mahalom.To smo bili ja, Halisa, Paša B.Berina, Fika, najčešće...

Znali smo otici i na Zorlovac ova moja grupa, mjesto koje je za nas bilo nešto posebno. Skupi se i popodne ponesemo djevzu, kafu, krompira, i kad bi stigli, tu su bile stijene gdje se mogla naložiti vatra. Posto je borova suma brzo bi skupi grancica, zapali vatru, skuhaj kafu, i onda stavi krompir u tu zar da se pece.

 

Onda bi pjevali nase omiljene pjesme, koliko nas grlo nosi, orio se Ljun od nasih pjesama. Bio je i mali Zorlovac i tu bi malo sjedi da promjenimo,i onda u akšam se vrati kuci.

Boze, mogla bih pisati romane o svojoj mahali, ali mi je tesko jer samo su slike u glavi, a realnost je drugacija.

To je sad mjesto kao utvara,,, kao iz horor filmova, pogotovo u mojoj mahali,,, ali oni zaista ne znaju da grad cine ljudi i njihova dusa.

Ova sad Rogarica nema dusu jer su je uzeli monstrumi,,,kojima nista nije sveto...

Jos cu pisati o svom Poljunu.. Puno je jos sjecanja ostalo.

Bena

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version