Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Mustaj-beg


Imao je dosta prijatan i blag glas, pričao je bez velikog srkleta i huje. Svaka riječ mu je bila odmjerena i na mijestu. Nije puno pričao ali ono što bi rekao imalo je svoju težinu… U razgovoru je uvijek imao strpljenja da sasluša drugog bez obzira na uzrast i godine sagovornika, što je jedna od vrlina velikih ljudi…

 


 

Mustaj-beg

 

Sve rogatičke mahale su imale svoju dušu, svoje tajne, svoje priče. Sve mahale su imale ljude o kojima su se pričale i o kojima će se pričati priče… Moj uži komšiluk sastojao se od 33 kuće. U tim kućama su od kraja šezdesetih pa sve do kraja osamdesetih živjeli mnogi kojih ću probati da se sjetim u narednim redcima.

 


Uži komšiluk

 

Onako sada mi naviru sjećanja na uži komšiluk krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pa sve do kraja osamdesetih, na ljude i žene od kojih većina starijih nije među živima:

Mehbedbeg i Pašahanma Šuvalija i sin im Fadil i kćerke Almasa, Naila, Ćamka i Adila, Branković Vahid i Taiba sa djecom Emirom i Pašom, Kokot Omer sa svojom hanumom i sa sinovima Ibrahimom, Sulejmenom Kasimom i kćerkom Dževahrom, pa Hurem Abdulah i Munevera sa djecom Smajom i Berinom, pa Nezira i Sejdalija Branković, pa onda niže kuća Pešto Hamde i Satke sa kćerkama Halisom, Enisom i Selmom, Pešto Dalija i Azemina sa sinovima Sejom, Harisom i Emirom, pa Spahić Ibrahim i Naza sa djecom Bakirom i Jasminom, Pešto Ekrem i Naila sa djecom Ešrefom i Enverom, Branković Mustajbeg i Bisera sa djecom Radijom, Sadijom, Ismirom, Bademom i Mugdimom, pa Alija Piljević i Mejra sa sinom Izetom i kćerkom Fatom, Muftić Bahrijahanma sa djecom Midhom i Fadilom, Muftić Rešad i Suada sa djecom Muazom i Amelom, Kokot Sulejmen i Ramiza sa sinovima Nijazom i Nedimom, Kokot Ibrahim i Šefika sa djecom Nedžadom i Nadžom, Čamdžija Safet sa Bibom i djecom Fikretom, Nedžadom i Samirom, pa Lihić Avdo i Đulesma sa djecom Muazom, Ziikom, Zehrom i Majdom, Branković Edhemaginica sa snahom Esmom a ona sa djecom Ismetom, Muhidinom - Hitkom, Sabihom -Bijom i Edhemom - Edom, Branković Mehmrdalija sa djecom Munirom, Lutvom i Mustafom a u kući je kasnije živio Lutvo koji je kuću prodao Alajbegović Ademu i Neziri sa djecom Mujom, Pašom i Mujesirom, pa Solak Ibrahim sa hanumom i sa djecom Osmanom, Hamdom a on kasnije sa hanumom Fatimom i djecom Zehrudinom i Zihretom, u staroj kući u nastavku su jedno vrijeme živjeli Čamdžije Rifet, Dževad, Keko i njihovi, pa Hodžić Zejnil i Dika, Pezo Alija i Fehima sa djecom Feridom i Idenom, Brankovići Meho i Ziba sa djecom Hitkom i Džibanom, Pezić Galib i Tidža sa djecom Dinkom i Edinom, pa sestre Ibrumša Naza i nazina kćerka Nazifa, pa onda Kazić Mulija koja je imala devetoro djece Ibro, Midhat, Enver, Osman, Asim, Hikmeta, Fikreta, Munevera i Sena od kojih je sedmoro živilo u Raogatici jedno u Foči a jedno u Priboju, pa stara Dervaginca Čohodar a imena njene djece se ne mogu sjetiti ali znam da su njeni unuci redovno dolazili dok je ona bila živa a kasnije su njenu kuću kupili Ćatić Hasan i Hajra sa djecom Mesudom i Muberom, pa naša draga Mulija Krajna (Baba) koja je imala dvije kćerke Dževahiru i Aišu a kasnije su njenu kuću kupili Alajbegović Ramo i Esma sa djecom Nurija, Alma i Almina a oni su opet kuću prodali Pašić Šemsi i Amiri, pa Šteta Hašim i Masa sa djecom Senijom i Senadom pa Hodžić Uzeir i Džemila sa sinom Mirsadom i kćerkom Mirsadom, Fejzić Abdulah i Amina sa šestoro djece Galib, Ahmed, Alija, Munira, Hajrija i Behija od kojih je sin Alija ostao da živi tu oženio se sa Rukijom i dobili dva sina Mustafu i Abdulaha itd....

 

Mnogi su napuštali rodnu kuću, bilo radi školovanja, posla, udaje i sl. Generacije su se smjenjivale, vrijeme je polazilo...

 


Pisati o običnim i ”malim” ljudima je zahtjevno, jer ti mali i obični ljudi su u stvari veliki ljudi, ogromni. Ogromni kao Ljun i još veći.

 

Branković Mustajbeg (a.r.) je jedan od njih.

 

Mustajbegovih roditelja Mehmedalije i Bademe se ne sjećam, ali ono što znam je da su imali troje djece. Osim Mustajbega oni su imali i Munira i Lutvu, oba su bili vrsni fudbaleri i igrali su u rogatičkoj Mladosti. Munir se kao mlad oženio i otišao u Sarajevo gdje se zaposlio kao prosvjetni radnik izrodio djecu, ali je u Rogaticu redovno dolazio. Lutvo je prodao kuću u Podljunu negdje krajem sedamdesetih i odselio u Goražde gdje se oženio i proveo cijeli život i on je navraćao u Rogaticu ali ne tako često i redovno kao Munir.

 

Branković. Mustajbeg (a.r.) se oženo sa Biserom (a.r.) iz Goražda. Napravili su kuću na Podljunu, odmah ispod Mustajbegove rodne kuće, izrodili petoro djece Radija, Sada, Ismir a.r., Badema i Mugdim…

 

Mugdim je moj vršnjak pa smo dosta vremena provodili zajedno, što napolju u igrama što kod njega ili kod mene kući, u avlijama…

 


Avlija

 

Avlija je nešto posebno za Bošnjake. Avlija kod Mustajbega i Bisere u početku je bila posuta kaldrmom a kasnije je jedan dio cimentiran. U avliji su mirisali kadife, ljubičice, ruže čiji je miris opijajo prolaznike i zračio dobrodošlicom. Zambak, jasmin i jorgovan su bili neizbježni u ovoj avliji, sklonjeni u kraj, a mirisi od njih su se naizmjenično mjenjali.
Drveni hastal je obavezni dio u avliji. U Mustajbegovoj avliji hastal sa klupama bio je u lijevom čošku avlije a iznad njega hladovinu je pravila loza koja je prekrivala hastal.

 

Tu se sjedilo muhabetilo, smijalo, kahvenisalo, pjevalo...

 

Na samom ulazu u avliju sa lijeve strane bio je betonski zid koji je imao cilj da se napravi jedan intimni porodični avlijski kutak. Kapija je bila sa desne strane a kraj nje stablo jabuke koja je uvijek dobro rađalo. Jabuka je bila ukusna da se njenom ukusu i veličini nije moglo odoljeti. Kad god bi došli po Mugdu na ulazu bi obavezno ubrali koju jabuku i u slast bi je pojeli. Jabuka je bila blizu kuće i počela je smetati i kući i fasadi pa su je morali posjeći. Svoj djeci iz košiluka ovo je bio težak trenutak i nismo mogli da se pomirimo da više nećemo jesti našu poslasticu na ulazu u Mustajbegovu avliju...

 

Kuća

 

Mustajbegova kuća je bila na četiri vode i prva u nizu od četiri kuće.Kuća je imala podrum koji je u ljetnim danima pravio veoma prijatnu hladovinu i gdje su Mustajbeg i Bisera provodili veliki dio vremena… U podrumu dominira sećija koja je bila na ulazu sa desne straene, koju krase slamnati jastuci, opšiveni platnom sa izvezenim detaljima, sa jastucima koji su imali jastučnice sa izvezenim cvijetnim detaljima. Tu su još bili kredenac kao sastavni dio dekora, hastal sa četiri stolice, peć fijaker, tkani bosanski ćilim. Na zidu polica za Kur’an i Musaf, uramljena lehva, goblen, sahat… Na prozorima zarčići a nekako odmah sa ulaza lijevo počasno mjesto zauzima stara šivaća mašina ”Singerica”..

 

Iz avlije se išlo na sprat kuće sa nekih 10-tak stepenica. Stepenice su u ljetnim danima bili ukrašene sa cvijećem i sa jedne i sa druge strane. Cvijeće je brižno njegovano i davalo je lijep dekor u Mustajbegovoj i Biserinoj avliji…

 

Na spratu klasični raspored naših kuća hodnik, dnevni boravak, kuhinja sa nišom, špaez, kupatilo i dvije sobe.. Sven a spratu je uvijek bilo pod konac što bi naš narod rekao…

 

U bašti u koju se ulazilo iz avlije se sijalo a tu je bilo i nekoliko stabala šljiva i jabuka petrovača koja je svake godine nenormalno rađala i bila magnet sve djece u komšiluku… U čošku bašte jagodnjak i malinjak, i oni su bili meta djece kao u ostalom i svi jagodnjaci i malinjaci u Podljunu…

 

Mustajbeg

 

Mustajbeg je bio šnajder i radio je u Krasu, prvo u Titovoj ulici, a onda u Gračanici gdje je postavljen za poslovođu. Radio je puni radni staž 40 godina. Osim što je radio u firmi Mustajbeg je šio i kod kuće za svoje stalne mušterije…

 Valjalo je odhraniti i izvesti na pravi put petero djece, sa jednom šnajderskom platom. Bisera je bila domaćica i brinula se oko djece, bila je stroga, oštra i vrijedna.

 I svo petero djece su iz školovali, dali im hljeb u ruke. Ali ono što je vrednije od toga od svih njih su napravili ljude koji su bili primjer odgoja, ponašanja i ljudskosti.

 Mustajbeg je bio izizetno cijenjen i poštovan u komšiluku. Bio je radan, pošten, pravičan i savjetodavan.

 I ja sam ga cijenio.

 Imao je dosta prijatan i blag glas, pričao je bez velikog srkleta i huje. Svaka riječ mu je bila odmjerena i na mijestu. Nije puno pričao ali ono što bi rekao imalo je svoju težinu… U razgovoru je uvijek imao strpljenja da sasluša drugog bez obzira na uzrast i godine sagovornika, što je jedna od vrlina velikih ljudi…

 Srednjeg, omalenog rasta.

 Na njemu u ljetnim danima opeglane sive pantalone i bijela košulja, ako je sviježije tu je lagani prsluk preko košulje ili sako. Imao je nolkoliko odijela koje je mijenjao ali ja ga pamtim u tim nekim sivim, crnim, tamno zelenim i smeđim kombinacijama…

 Na glavi nezaobilazna ”francuzica”.

 U hladnijim danima slično oblačenje zimska odijela sličnih boja a preko mantil ako je toplije ili kaputi opet u istim bojama siva, smeđa, crna itd..

 Na ulici si ga mogao vidjeti pretežno kada skrušeno i ubrzanim korakom ide na namaz, a sa munare se već čuje ezan.. Na namaz je obično išao sam a u nekim slučajevima sa hadži Ibrahimom Solakom, hadži Taibom Brankovićem, hadži Lihić Mustafom (Mujom) i sa ostalim pobožnim muslimanima iz komšiluka…

 Mugdim, Mustajbegovo najmlađe dijete je pred kraj studija odlučio da se ženi i prvo je to saopšrio meni. Rekao mi je: Muta je hoću da se ženim bi li mi bio kum.

 Bih rekoh mu…

 Kada sam se ja ženio Mugdim je bio kum meni…

 Prijateljstvo i obostrano kumstvo je i povezaalo mene i Mugdu još više  a samim tim je to približililo meni njegovu familiju..

 

Muhadžerluk

 

Treće starosno doba nekako sa sobom nosi i smiraj, rahatluk, spokoj. Tu su i unuci Edina, Lamija, Nihad, Nedim, Nejra, Admir i Melisa.. U ovim godinama msilio je Mustajbeg posvetiti se djeci i unucima ali dođe ta kobna 1992 godina…

 

Poče se dešavati nešto što do tada bi nepoznato.. U naše mahale, avlije I cvijetnjake  počeše padati granate… U nekoliko navrata posjetih i Mustajbega i Biseru koji su bili u podrumu svoje kuće, pa jedno vrijeme su se sakrivali i u podrumu komšije Uzeira Hodžića do momenta kada je granata pogodila Uzeirovu kuću… Mustajbeg je sa Biserom tada otišao na Trg i tu je ostao sve do pada Gračanice, Holuča, Tekije…

 Poznato je da se tu noć veći dio Rogatičana izvukao prema Vragolovima, Karačićima, Dobračama, U toj grupi sam bio i ja.

 Mustajbeg, Bisera i Bena su krenuli iz Rogatice u zbjegu dan kasnije i prošli su veoma loše. U rejonu Ljuna grupa je išla više lijevo i krenula pravo prema srpskim selima Ferizovićima.. Tu je otvorena vatra na njih i oni su u panici bježali na sve strane… Nakon  skoro 24 sata lutanja iscrpljeni, umorni, žedni i gladni došli su na Karačiće gdje sam i ja bio.

 

Kada me ugledao počeo mi je odmah pričati šta se sve dogodilo ..

 Tražio je vode da se napije…

 Pošto nije bilo smještaja u selu predložio sam im da se smjeste na štalu gdje sam i ja bio a gdje je još bilo mjesta.. Prihvatiše to.. Legoše da se odmore i ubrzo zaspaše…

 Tu smo se svi zadržali nekoliko dana dok nije krenulo šire granatiranje Karačića, Vragolova i ostalih bošnjačkih sela a onda smo krenuli u zbijeg prema Goraždu…

 U zbijegu smrti ih nisam vidio, ali sam ih vidio u Ustiprači u kojoj se nisu dugo zadržali. Otišli su u Goražde, gdje su imali rodbine…

 Ja sam jedno vrijeme ostao u Ustiprači, a negdje u maju 1993 sam prešao u Goražde. Stanovao sam u Bačcima a Mustajbeg sa svojima u jednom stanu preko puta bolnice a zadnju godinu i malo jače u jednoj kući u Vinarićima.

 Pojećivao sam ih onoliko koliko su mi dozvoljavale mogućnosti a i radi respekta prema mom drugu i kumu Mugdimu.

 Obično kada bih došao i poslije Merhaba onako sa vrata Mustajbeg bi:

 Pa đe si Muta odkad te nema..

 Ma kako odkad Mustajbeg, pa bio sam skoro..

 Ma kad skoro..

 Ma nema dve mjeseca rekoh..

 Ihhh dva mjeseca.

 

Kad mi ti dođeš ko da mi je moj Mugdo došao…

 Gdje li je on, šta li radi, kako li je, i poče nabrajati ostale...

Ma dobro mu je Mustajbeg, bolje mu je nego nama..

E da li je, baš..

Ma jašta je, nego se ti brini za sebe, Biseru i Benu…

Gore nego što je nama ne može biti – nemamo struje, nemamo vode, nerade telefoni, nemamo para, nemamo adekvatne obuće ni odjeće, nemamo hrane, nemamo drva, nemamo ništa – samo goli životi i preživljavanje…

Jah, baš tako od one ljepote u Rogatici mi se sad patimo..

Hajde sjedi Muta, sda ćemo šta prezalogajiti a onda da kahvenišemo pa da se ljudski ispričamo…

I odmah se Bena dade na podgrijavanje jela. Hajde bujrum evo šta se zadesilo… A ljudi su bili otvorena srca, djelili su zadnji komad hljeba i jela sa drugim.  Šta je značila kriška hljeba i tanjir čorbe znaju samo oni koji su rat proveli u goraždanskoj regiji.

Poslije jela Mustajbeg će ti: Hajde nam Beno pristavi kahvu, mislim da ima za jednu pravu..

I onda krene priča. Sumorna ratna ali ja okrenem na šalu pa se malo počnemo smijati i na trenutak pobjegnemo od stvarnosti, od surove stvarnosti..…

E da mi je samo doći do Sarajeva, bila je fraza koju je često ponavljao, onako sa uzdahom na kraju.

E da mi je samo doći u Sarajevo… Ko da bi se rodio, ponavljao bi često.

I negdje ’96 dođe Mustajbeg u Sarajevo, sastade se sa djecom i unucima koje dugo nije vidio.

Sreći nigdje kraja..

 Ali…

 Ali ne poživi dugo poslije toga.

Umro je 1999 godine i sahranjen na Bistriku daleko od rodne grude, daleko od Rogatice…

Sudbina…

Neka je rahmet duši Mustajbegu i svim ostalim rahmetlijama spomenutim u tekstu.

Neka se Allah dž.š. smiluje njihovim dušama i podari im dženet i dženetske balagodati. AMIN.

 

El Fatiha za sve njih…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mustajbeg na dzenazi Amini Fejzic.

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version