Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Vrijedni dedo Hasim i r. nena Hana Omerovic


U vaktu našeg življenja, sve je manje vrijednih i čestitih bračnih drugova na koje bismo se mogli, trebali i željeli ugledati, a ne tako davno je u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini to bila normalna pojava.

 

U strahu da nas i njih edžel ne pretekne, osjećam se dužnim da napišem nešto o njima i njihovim životima, sa ciljem da se njihovo životno iskustvo otrgne iz zaborava i da podsjetim našu djecu na neprevaziđene bošnjačke vrijednosti, koje su nam u miraz ostale od naših predaka, ali koje na žalost umiru zajedno sa umiranjem naših dobrih đeda, nene, baba i mama.

Jedna od takvih je i bračna zajednica Hašima i r. Hane Omerović.

 

Đedo Hašim, kako ga svi najradije zovemo, rođen je u Šahbazima 1924. godine, a u Nufus je upisan 1926. godine. Četvrto je po redu dijete roditelja r. Ahme i r. Hirke.
Nena Hana, djevojačko Subašić, rođena je 1924. godine u Bulatovcima, od roditelja r. Ibrana i r. Mine i bila je jedna od viđenijih i vrijednijih cura u cijelome kraju.

Brak su sklopili 1946. godine i u njemu izrodili osmero đece: Fatu, Zibu, Kasima, Ibrana, Rasima, Hazima, Asima i Ćazima. Fata, Hazim i Asim su umrli kao djeca od po nekoliko godina, a bili su zdravi i veseli i umirali su „nazdravo“. Kasima je nena Hana rodila u potoku u snijegu na putu iz Bulatovaca prema Šahbazima, sama mu zavezala pupak i krijući ga donijela kući, a Ćazima je rodila nakon oranja cijeli dan i to u drugoj sobi krijući od muža Hašima, pošto je to u taj vakat bilo sramota i od vlastitog muža. Gdje smo mi danas i gdje je taj zaboravljeni stid naših nena i majki? Danas je sve postalo relativno i „normalno“ se priča o trudnoći, pregledima, operacijama, testovima i slično, što je dokaz moralnog pada društvene zajednice.

 

Đedo i r. nena imaju 16 unučadi, od kojih je petero završilo medrese, 24 praunučadi, od kojih je troje završilo, a dvoje trenutno pohađa medrese i 2 šukununučadi.
Đedo Hašim je 8-9 godina pohađao mekteb, koji je bio u rangu osnovne škole, a potom ga babo upisuje u Zvorničku medresu. Nakon 6-7 mjeseci provedenih u medresi, izbija Drugi svjetski rat, koji prekida njegovo školovanje.

Odmah po izbijanju rata đedo se kao osamnaestogodišnjak uključuje u redove Zelenog kadra, gdje ostaje do 1944. godine, kada ga Partizani zarobljavaju, nakon čega im je „dobrovoljno pristupio“ i u partizanskim redovima ostaje do kraja rata.

Od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nikada nije dobio bilo kakvo priznanje, niti partizansku penziju. Naprotiv, kao i veliki broj Bošnjaka, doživljavao je razna poniženja i to uglavnom od četnika koji su poslije rata četničke kokarde zamijenili petokrakama i partijskim knjižicama.

 

Po završetku rata djed kao vojnik u Protiv-avionskoj jedinici odslužuje još dvije godine Jugoslovenske narodne armije u Skoplju, gdje se ističe kao jedan do najboljih vojnika. Često je na političkoj nastavi vodio oštre diskusije sa oficirima koji su radili na ateizaciji vojske i nije im dao „beli“.

U periodu 1948. – 1969. godina radi kao kopač u Rudniku Banovići, nakon čega je u zakonskom roku penzionisan. Sve vrijeme rada u rudniku sedmično je pješke išao do Živinica i nazad, što ukupno iznosi oko 42 kilometara, a u radnim danima je spavao u rudarskim barakama.

Đedini roditelji su sve do smrti (otac umro 1960., a majka umrla 1976.g.) živili zajedno sa njima i ne zna se ko ih je bolje pazio i hizmetio, sin Hašim ili snaha Hana.

Komunisti su im nakon Drugog svjetskog rata „u polju“ oduzeli petnaest duluma najplodnije zemlje, za potrebe Poljoprivrednog dobra Spreča. Za naknadu su dobili samo nekoliko „džakova šenice“. U vrijeme kada im je zemlja oteta njiva je bila zasijana kukuruzom, koji je prispio za kopanje. Vlast nije imala milosti, već je uprkos njihovu protivljenju njivu preorala u želji da na taj način demonstrira svoju silu. Nena Hana je tada doživjela stres i od toga je do kraja života imala očigledne posljedice.

 

Poslije „onog rata“ komunistička vlast je svim zemljoradnicima određivala „narez“ na stoku i usjeve. Ko je držao krupnu i sitnu stoku, valjalo mu je za Državu dati određenu količinu mesa, koju su određivali seoski „odbornici“. Tako je đedo morao godišnje davati oko 300 kg. mesa, a ako bi mu usfalilo, morao je dokupiti. Tako je bilo sa šenicom, ječmom, kukuruzom, krompirom i maslom. Jedne godine nije imao 12 kg. masla, koliko je morao dati za Državu, pa mu je odbornik „vlah“ rekao da ode kod Srbina u susjedno selo i od njega za razliku kupi svinjske masti. U protivnom će u zatvor.

Komunisti su u selima imali doušnike, koji su samim time što su u Partiji, bili u povlaštenom položaju i ništa nije smjelo promaći njihovom budnom oku.

Oni koji su odbijali da budu u Partiji bili su na meti odbornika, koji su hodali po selu i sa dugim željeznim šipkama probadali sijena i klasure (šaše), da provjere da domaćin nije nešto sakrio od Države. Često se dešavalo da je godina nerodna, tako da su ljudi morali kupovati od drugih da izmire svoje obaveze, a vlast nije zanimalo kako će domaćin prehraniti mnogočlanu porodicu.

Godinama se u komunističkoj Jugoslaviji hodalo boso, jer se nije imala za šta kupiti obuća, a ko bi sebi mogao priuštiti opanke od opute, on bi se smatrao imućnijim insanom. Đeca su hodala bez gaća, neko vrijeme u suknenim košuljicama i gaćama, a kada su se kasnije djeci mogle priuštiti pahretne gaće, to je bilo kao kada danas neko nosi markiranu odjeću.

Žito se mljelo u vodenici koja je bila vlasništvo više ljudi, a rede za mljevenje su bile po sedmicu dana, pa kada se opet dođe na red.

Struja je u Šahbaze došla 1950. godine.

 

Po nepisanom bosanskom adetu u porodičnoj kući sa roditeljima ostaje najmlađi sin, pa su taj adet primijenili i đedo i nena, sa kojima je ostao da živi u zajedničkom domaćinstvu sin Ćazim, dok su ostala tri sina na babovini napravili kuće.
Posebno su se radovali kada im dođu šćer Ziba i unuka Fatima i samo pred zetovima su ih falili kako su vrijedne, „jer se žensko ne fali pred svijetom“, a kao da su time htjeli da i od zetova dobiju potvrdu da se ne dao Allah nisu obatalile. Nisu ni zetove kudili, ali šćer i unuka su ipak bile na prvom mjestu; šćer, valjda što je bila jedinica, a žensko dijete se birvaktile odmalehna učilo redu i radu, kako bi bilo spremno za života, i žensko se „progonilo kroz iglene uši“, jer kako su govorili „nigdje nema obješenih kolača“, a unuka zbog toga što je najstarija od unučadi i još važnije od toga što je završila medresu i još kao mlada se pokrila, kada je pokrivanje djevojaka bilo za ibreta.

Đedo i nena su 1988. godine uvakufili komad zemlje u centru Šahbaza, odmah iznad njihove kuće za mekteb, čija gradnja je trajala nepunu godinu. Kada su to uvakufljivali, komšije i rođaci su se ibretili što to čine, jer je ta lokacija idealna za gradnju kuće nekom od sinova ili unuka, ali oni su vakufu dali prednost, svjesni da će to iza njih ostati kao trajni hajr.

Kako su saznali za sebe, namaza nisu propuštali, a postili su i u vrijeme žetve i koševine, kada su dani najduži i najteži za postiti. Za njih šerijatske olakšice nisu važile, a svaki sunnet je za njih bio pritvrđeni i obavezan za primijeniti, dok su mekruhi bili na nivou harama. Bez obzira na poznu starost, pošto je đedo navikao postiti ramazan, draže mu je da posti nego da mu djeca plate fidju, pa je tako i prošli ramazan ispostio. Najviše mu je žao što zbog starosti ne može na džumu i teraviju, ali svaki namaz klanja sjedeći u krevetu, i „klanja sve“; nikada ne izostavlja sunnete, uči tri puta Ihlas nakon sunneta, a nakon farza uči Tundžina salavat, tespih, dovu i Fatihu. I nije mu pravo što mi klanjamo „od farzi“, što kao musafiri skraćujemo četvororekatne farze i što kada klanjamo „šta ne turimo na glavu“; kapu ili rubac.

Od rudarske plate se djeca nisu mogla školovati, tako da je u slobodno vrijeme, a posebno nakon penzije đedo po nekoliko mjeseci radio na građevini, odvojen od svoje porodice.

Nena je radila sve ženske i muške poslove, šila katove za žene i gaće i košuljice za djecu na šivaćoj mašini „Singerici“, tkala na stanu ćilime i ponjave, hranila krupnu i sitnu stoku, kokoši i tuke. Sva miva koja je preticala porodične potrebe za zimu i hediju za goste i rodbinu se ili koristila za pečenje pekmeza ili se sušila za hošafa, jer je „bilo grehota da išta propadne“. Nena je bila nenadmašna u pravljenju sirnice koju bi dobro zalila kajmakom i domaćim maslom i nije je dala vaditi iz tevsije, osim što bi sa sredine izvadila kolut, stavila ga pred đedu, jer je to domaćinski hak i onda na to mjesto stavila ćasu pod kajmakom. A samo kakve su bile nenine gurabije, nutma, razvaruša, pekmezuša, šljivopita i halva i stalno bi „nutkala“ goste i govorila „vi baš ništa ne uzeste“!

 

Kada su gradili porodičnu kuću, nena je na volovskim saonama dovezla gotovo sav kamen za kuću, a pomagala je i kada se dovlačio kamen i za kuću r. jetrve Javre.

Voda se donosila sa tri obližnja bunara i to je po nepisanom pravilu opet bio nenin pos'o. Valjalo je oprati haljine i nanijeti u bremama dovoljno vode, da se pravi hrana, operu sudi, sedmično okupaju djeca i da se održava higijena u kući i ispred kuće. Godine 1959. su iskopali bunar u svojoj avliji i onda je bilo neuporedivo lakše. Taj bunar nikada nisu smatrali samo svojim, već su sa njega vodu ljevale i komšije, a voda nikada nije umanjivala i u pola ljeta je bila „hladna k'o led“.

 

Šahbazi su 08. maja 1992. godine okupirani, opljačkani i popaljeni od strane Četnika, da bi hvala Allahu 27. maja iste godine bili vojnički oslobođeni u velikoj akciji Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Đedo je zajedno sa nenom, sinovima i unučadina prije pada Šahbaza izbjegao u Gornje Vukovije, u kuću zeta Muhameda i kćerke Zibe, koji su u to vrijeme bili u Njemačkoj.

Sva četiri sina su mu bili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, dvojica sve vrijeme, a druga dvojica su u određenom periodu bili angažirani u Civilnoj zaštiti i hvala Allahu, svi su preživjeli agresiju.
Nakon oslobađanja Šahbaza, đedo je često pješke išao u svoje selo, da se nadiše zraka i nagleda rodnog praga, bez obzira što su kuća, štala i šupe bili u pepelu. Sa sobom bi nosio trnokop, sikiricu i makaze i „hrvao se sa korovom“, te popravljao ograde.
Po završetku oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, vraćaju se u svoje Šahbaze, gdje obnavljaju uništene objekte i krče zarasla imanja.

Od 1948. godine đedo Hašim neprekidno puši; godinama je pušio duhan, a posljednjih godina puši cigare. Volio je počastiti cigarom gosta, ali ne pretjerano i ljutili su ga oni koji dođu na sijelo, a kobajagi zaboravili cigare ili duhansku kutiju, a naučili „da kaleme jednu na drugu“. I sada bez obzira na godine zna koliko mu je cigara u kutiju, pa ga unuci ne mogu zakinuti, a da ne primijeti, mada su u pravilu „đedine cigare najbolje“. Ako bi se neki od unuka usudio da ga zakine za koju cigaru, pored đede je bila spremna tojaga, da „ga nauči redu“.

Nikada nije bio kod doktora, niti ima zdravstveni karton. Kada su ga neke komšije i rođaci posavjetovali da se obrati Službi za socijalni rad za ostvarenje prava na kućnju njegu, đedo se ne znajući doktorsku taktiku sa njim raspričao o svemu, pa je doktor na kraju rekao „đedo, pa ti si zdraviji od mene“ i tako je rješenje za pomoć na kraju bilo negativno.

Đedo i r. nena su bili pravi domaćini; radovali su se gostima i redovno su obilazili rodbinu i komšiluk. Bili su veoma zahvalne komšije koji su čuvali hak drugih i nisu se ljutili kada komšijska kokoš pređe u njihovo, kada tuđi hajvan provali ogradu i opase nešto trave, pa čak i žita, kada se komšijske voćke nadnesu nad njihovo imanje ili slome parmake, a nisu branili ni da prolaznici beru njihovo voće ili da se kroz njihovo napravi prečac.

 

Nena Hana je bila prodornija od djeda Hašima i ko bi sa strane posmatrao, učinilo bi mu se da ona vodi glavnu riječ. Đedo bi to tolerisao do određene mjere, ali kada mu nešto ne bi bilo po volji, oštro bi pogledao u ženu, koja bi istoga trenutka znala da mora ušutiti. Ako bi se ipak desilo da nena nastavi sa pričom, kada bi se đedo nakašlj'o, nena bi znala da je priči konačno došao kraj. I tako bi bilo sve dok đedu ne prođe huja ili neni ne dojadi šutnja.

Đecu i unučad je nena „dogonila u red“, ružila ih, pa i pođahkad ošinula, tako da đedo nije imao potrebe za tim.

Đedo je uvijek bio ćutljiv, a njegove omiljene teme su bile Drugi svjetski rat i rudarski život. Više puta mi je pričao kako je prilikom nesreća u rudniku on u pravilu izvlačio tijela poginulih rudara, što za njega nije predstavljalo nikakav problem. Priču bi završavao sa „Šta će me biti strah? Mrtav insan je k'o panj.“ Ja bih ga strpljivo slušao, ne govoreći mu da mi je to pričao više puta, dok bi drugi nakon što se sa njim ispitaju i raspitaju za zdravlje bili po strani, u želji da budu pošteđeni od ponavljanja davno ispričanih priča.

Nekoliko puta je pričao istinite događaje neposlušnosti snaha prema svekrovima i svekrvama, u Zvorniku i Kalesiji i musibetima koji su ih kasnije zadesili.

Nije volio da priča o drugima, da gibeti i prenosi tuđe riječi.

 

Nena i đedo su kada god bi ja sa porodicom došao kod njih govorili snahi Havi da ufati najbolja dva horoza ili dvije koke pilice i da zakolju zetu; jedno da pojedemo kod njih, a drugo ponesemo, te joj je poluglasno šaptala da ne zaboravi staviti domaćih jaja i mrsa, jer je „u Saraj'vu sve za dinar i još nezdravo“. Zato su se i koke plašile kada bih se ranije pomolio sa Vektrom i krečale bi kao da je među njih upao jastreb.

 

Nena Hana je umrla 2000. godine, a đedo i dalje živi zajedno sa sinom Ćazimom i snahom Havom, koji mu hizmete, a da se na njihovim licima ne može primijetiti teret. Čini mi se da snaha Hava ima više strpljenja i razumijevanja, što je sve rjeđi slučaj u ovom našem zemanu, gdje se roditelji, a posebno svekrovi i svekrve smještaju u staračke domove ili se odvajaju u ljetne kuhinje „da imaju svoju komociju“. Siguran sam da će oni za taj svoj hizmet inša-Allah imati posebnu nagradu, a nadati se da će i njih inša-Allah pod stare dane paziti njihova djeca!

Brak đede Hašima i r. nene Hane bi trebao da bude urnek današnjoj omladini; da se ne plaše braka jer su se njih dvoje „uzeli“ 1946. godine kada je bila najveća glad i neimaština, da budu čestiti i vrijedni i da se ne plaše i ne stide halal poslova, te da rađaju djecu bez bojazni za nafaku i na njih prenose islamske i bošnjačke vrijednosti...

Piše: Nezim Halilović Muderris

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version