Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Misli opet odlutaše do Rogatice!

 onda misli odlutše do Rogatice, nigdje onog snijega da pada da osjetiš zimsku idilu.
Sarajevo je lijep grad, ima svoju dušu, ali ja ga ne nosim u duši. Prazna sam, i osjećam se kao putnik koji je došaoi treba da ode tamo gdje mu duša pripada, mom dragom gradu Rogatici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Misli opet odlutaše do Rogatice!

 

 

Zima u Sarajevu.

Tmurno vrijeme, depresivno sa puno magle i smoga. Magla, smog, smanjena vidljivost, zagađenost vazduha  su dugogodišnji problemi Sarajeva..

A onda misli odlutše do Rogatice, nigdje onog snijega da pada da osjetiš zimsku idilu.
Sarajevo je lijep grad, ima svoju dušu, ali ja ga ne nosim u duši. Prazna sam, i osjećam se kao putnik koji je došaoi treba da ode tamo gdje mu duša pripada, mom dragom gradu Rogatici.


Rado bih sad šetala našom Čaršijom kao što je nekad bila, da dišem punim plućima onaj čisti zrak, kojeg nije bilo nadaleko.


Da odem malo u druge mahale da posjetim svoje staro društvo. Evo dok ovo pišem padne mi na um kada sam sa Sabihom išla u Mahalu kod Neda Lihića na kafu, gdje bi nas teta Amina dočekala srčano, i onda bi sjedi popi kafu, a Nedo bi nam svirao, pjesme koje su tad bile aktuelne. 
Zapjevalo bi se, a Nedo bi nas sa svojim humorom nasmijavao do suza…

Zar se to može zaboraviti, kad smo živjeli za te trenutke i osjećali se prelijepo.To se ničim ne može platiti.

Pa mi onda naviru sjećanja na sijela i besjede kod drugarice Alme Omerbegović, u njenom stanu, koji je bio u čaršiji preko puta kino sale. I onda bi, što rekli stari sejrili tu kod nje, satima uz priču i smijeh. Mi smo imali divno druženje i voljela sam sa njom sjediti jer smo obje bile emotivne i romantične, znale smo o nečem tužnom pričati i plakati, a isto tako smo se znale smijati da se čulo na glavnu ulicu. Lijepo je to druženje bilo..


Pa mi onda misli odlutaju u Krušćicu do moje Sabihe Jašarević. Puno vremena sam boravila kod Sabihe, gdje sam maltene bila dan i noć. Njeni roditelji Behka i Edo a.r. su me prihvatili kao svoje dijete i ja sam u toj kući uvijek bila dobrodošla i ja im to nikada neću zaboraviti. Ja sam kod Sabihe veoma često ostajala i na spavanju i onda bi ja i Sabiha pričale o simpatijama, o svemu ostalom. Tu sam se osjećala kao kod svoje kuće. To vrijeme mi nedostaje…

 


Ja, Sabiha i Alma smo bile trojac koje smo imale istinsko druženje. Naravno kao i kod svakog Rogatičanina i Rogatičanke  neizostavno je bilo korzo uveče.
Samo nismo mogle da ostajemo dokle smo mi htjele jer Cola a.r.ili moj Ismir a.r. kada se približi deset sati samo nas pogledaju i mi smo znale šta to znači.Vrijeme je kući…

 

Koliko sam puta znala trčati uz Sokačić, da ne bih minute zakasnila, jer mama a.r.zaključa kuću pa se ti slikaj.


Interesantno je i to što je bilo posebno spremanje za korzo. Bože moj otići kod Alme ili kod Sabihe koju haljinu obući, koju suknju, probaj to sve da ti se zamanta u glavi, pa šminka i sve ostalo, moralo je to biti sve tip-top.

Kad sve to sagledam sa ove vremenske distance mogu reći da su djevojke i momci uvijek bili dotjerani, a to je ta posebnost našeg rogatičkog mentaliteta. Bili smo čaršija koja se mogla dičiti sa uspješnim, dobrim ljudima i gdje smo svi bili kao jedna porodica.

Te dane ću pamtiti dok sam živa.

Bena

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version