Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

ROGATICE LJUBAVI MOJA

Svakom je njegov zavičaj lijep. Rodni je. I onaj japanski grad što nasilu strada je onome ko je rođen u njemu, njemu najljepši. Koliko god tamo nekome bilo toplo u sada njegovom domu u nakoj Australiji, Americi, Kanadi, zemljama Skandinavije, Austriji, Njemačkoj ili Švici, ipak je prvi čin života najtopliji u duši, makar on bio siromašan i neizvjestan.
Rogatice ljubavi moja!

 

 

 

ROGATICE LJUBAVI MOJA



„Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci koji su se rodili kao pravedni, to jeste ljudi kojima su živci toliko podrovani te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našeg najtoplija, pa prema tome i najhranjivija.....“
Mišljah da je ovo opis današnjice, ali se prevarih. Napisa ovo čuveni Miroslav Krleža pradavne 1938. godine u svom romanu „Na rubu pameti“. Ni nakon sedamdeset godina čovjek nije iskoračio u nešto bolju i svijetliju budućnost.


Da li se u ovom citatu, a naročito njegovom kraju krije odgovor o tebi, voljeni grade? Kažu da na ovaj svijet ulazimo plačni i goli golcati. Između prvog golog i drugog golog je smješten naš životni tok i naša životna rola. Nekako mi se čini da ima tri dijela. Prvi, onaj najneviniji i najslađi prožet djetinstvom i ranom mladošću. Drugi teži, koji svašta porađa, ponajčešće zavist, patnju, zlobu i mržnju, što je usud na ovim balkanskim gudurama. Kada ova dva protutnje ostaje treći prožet sjetom i uspomenama.
Sve što više gledam u ovaj virtualni, ali ipak stvarni prozor, sa tugom i uzdahom mogu ustvrditi da je Rogatice našeg djetinstva sve manje. Odlaze njene lastavice. Jedna za drugom putuju. Ne lete ka jugu, već u svoja vječita staništa.


Svaki čovjek je mali kosmos za sebe. Njegovim nestankom ostaju praznine. Gase se rogatičke zvijezde na nebeskim visinama.
Sa vrelom suzom u kraju oka, sjetih se nekad mangupskog skandiranja „Odlazi nam raja“, što mi sada odzvanja u bolnoj duši kao surova realnost.
Odlazi i Rogatica mladosti moje.
Polahko, ali sigurno.
Odlazi.
Njihovim odlaskom kao da odlazi i dio mene. Kao kad ljubitelj fine umjetnosti vadi dijelove skladnog mozaika.
Svakom je njegov zavičaj lijep. Rodni je. I onaj japanski grad što nasilu strada je onome ko je rođen u njemu, njemu najljepši. Koliko god tamo nekome bilo toplo u sada njegovom domu u nakoj Australiji, Americi, Kanadi, zemljama Skandinavije, Austriji, Njemačkoj ili Švici, ipak je prvi čin života najtopliji u duši, makar on bio siromašan i neizvjestan.


Rogatice ljubavi moja!


Podsjećaš me na skladnu igračku koju su generacije stvarale, a onda si dopala nekom obijesnom djetetu koje te uništava, zato što ne zna šta će sa tobom i želi da ti zatre svaku ljepotu življenja, a nametne svoj prijeki i turobni sud.
Rađali smo se u tebi. Rasli u tebi. Voljeli smo te, ali ipak nedovoljno.
Oprosti nam.
Jer ti ostaješ ranjena i sama, a mi polahko odlazimo na groblje istorije.
Oprosti nam voljena.


Oktobra 2012 nakon pregleda rubrike umrlih Aci Tagor 1414

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version