Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Sjećanje - M I K O

Narednih dana će selo Čengići utihnuti, da nikada više ne oživi. Muškarci su odveženi autobusima, strijeljani kod Rogatice i bačeni u jamu Paklenik, a žene protjerane put Olova.

 

 

 

Miko

 

Njihov dolazak bi najavio početak ljeta.
U cipelama sa visokim potpeticama pomolila bi se kroz selo, kao biće iz nekog drugog svijeta.
Beograđanka Snežana, duge kovrdžave kose, koja joj je dodirivala dno leđa, kao snijeg bijelog lica, na kojima su se isticale nakarminjene usne.
Boji karmina odgovarala je boja nalakiranih, dugačkih noktiju.

Bila je nestvarno lijepa, pogotovu u zelenilu našeg sela, hodajući putem, posutim prašinom i slamom.
Dolazila je kod strica, čija je kuća bila poviše naših.
Nismo se posjećivali, nismo se slazili, nego bismo se komšijski poštovali, kada bi prolazili putem pored naše kuće ili pili sa naše česme.

Na nas se prenio strah i stradanje iz onog rata, pa čim bismo ugledali komšije, koji su obično uvijek nosili crninu, našli bismo se u poslu i sklonili "od puta"!

Snežanu smo radoznalo gledali, zbog ljepote i što je izgledom odudarala, od djevojaka našeg kraja.
Kod strica nije dolazila sama, nego bi uvijek za ruku vodila sestricu, kojoj je bilo desetak godina.
U lepršavoj suknjici i raščupane kose, radoznalo bi okretala glavu, gledajući seoske kuće i štale, a najviše životinje.

Ostajale bi kod strica, cijelo ljeto.

Snežanini prolasci kroz selo, su najednom učestali.

Tu baš negdje pored naše štale, gdje se napravila jaruga od vode i mješala sa balegom, koje su krave ostavljale kao trag, na putu do štale, Miko bi joj dolazio u susret.

Stajali bi i ašikovali.

Da je to bio neko drugi, odmah bi se neko u selu našao da tu ljubav osudi i zabrani, ali ne i Miki.
Miko je bio pun života.
Tamo gdje mi ostali nismo ni misli smjeli upustiti, on je to mjesto već napuštao, željan da proba sve što život nudi.
Krili smo pogled od ljubavnih scena i na televiziji , dok ih je on sprovodio u život,
ne obazirući se na norme sela.

" Viđel' ti ono, sinoć kod štale!"

"Jok ja bogami, šta?"

"Pričapili se i ljube se serbez, na sred sela!"

A onda bi jutarnju kafu, zalio zvonki smijeh i glasovi nevjerice.

Išao je Miko i u njihovo selo.
Njemu život nije postavljao granice, nego je on život krotio, kako je želio.
Ljubav sa Snežanom bi se prekidala, krajem ljeta, kada bi se ona vraćala roditeljima u Beograd.

Osvježavali su je ponovo narednog ljeta i tako redom, sve dok zelenilo Veletova nisu počeli da paraju puščani meci, iznad naših glava, dok smo obrađivali njive.

Nije se Miko plašio, nije ni razmišljao da bježi.

Nije ni mislio da će mu se nešto loše dogoditi, kada ga je dojučerašnji prijatelj i komšija, pozvao da krene sa njim.

Išli su prema Osnovnoj školi u Veletovu, sivoj, kamenoj zgradi, koju je dobro poznavao.

Tu je učio prva slova i bile su igranke, na kojima je prvi put sreo i Snežanu.

Ušao je sa svojim "prijateljem" u učionicu.

Nisu mu više dali izaći.

Sa nevjericom je primao batine i šuteći trpio, razmišljajući, kako da pobjegne.

I uspio je.

Ne znamo tačno kako, ali 
pretpostavljamo da je iskoristio umor
starijeg stražara, kojeg je san prevario.

Protrčao je kroz selo, ne zadržavajući se i doviknuo ostalima:

"Bježite, sve će vas pobiti!"

I opet nismo.

Čekali smo, kao da nas je smrt već bila vezala svojim užetom.

Smrt vuče sebi, naučila sam te godine i potrebno je da sva osjećanja iz sebe isključiš i pretvoriš se u egoistu i da kao ranjena životinja bježiš, ne obazirući se na svoje najmilije.

Narednih dana će selo Čengići utihnuti, da nikada više ne oživi.

Muškarci su odveženi autobusima, strijeljani kod Rogatice i bačeni u jamu Paklenik, a žene protjerane put Olova.

Miko nije bio sa ostalima.
Napuštajući Čengiće, došao je do Goražda i uzeo pušku da ga brani, ne znajući ništa o sudbini svojih najbližih.

Bio je hrabar. Nije prezao ni od čega. Živio je tamo, gdje ni naši snovi nisu smjeli da zađu.

Jedne večeri pred odlazak na liniju, rekao je svojim saborcima :
"Odoh se okupati, spreman sam da postanem Šehit!"
Da li je imao neki išaret, uglavnom kako je rekao, tako je i bilo.

Mezar mu je kod Goražda, na groblju Kolijevke.

I....

Ne recite nikad da je mrtav.

On još uvijek živi i kao da vidim taj momački hod, raskopčanu košulju na grudima i čujem njegovu pjesmu i smijeh selom.

Volio je život i živio punim plućima, ne obazirući se na druge, ne strepeći, šta i kako.
Dao je svoj mladi život, ne žaleći i ostavio nam u amanet veselost, bezbrižnost i ljubav.

SVAKA MOJA PRIČA O SMRTI JE PRIČA O LJEPOTI ŽIVOTA I ŽELJE DA SMRT IGNORIŠEM I DA IGNORIŠEM ONE, KOJI SU NAM JE NAMETNULI I NJOME PROŠARALI GODINE, KOJE SU NAM BILE PODARENE DA ŽIVIMO I DA SE SVOJE MLADOSTI "NANOSAMO"

PRIČA O MIKI JE JUTROS POSJETILA MOJE SRCE I JA SAM POŽELJELA DA JE PODIJELIM SA VAMA.

SVI KOJI STE GA POZNAVALI DOBRODOŠLI STE DA SE SJETITE OVOG DELIJE, LIJEPIM KOMENTARIMA, A EL FATIHA.... OSTAVIMO ZA NEKU DRUGU PRILIKU

UZ POŠTOVANJE

SJEĆANJE NA ROĐAKA:
MUZAFER (MEDO) OMEROVIĆ
1963 - 1992.

 

Autor Mediha Omerovic Smajlovic

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version