Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Ahatovici - zlocin u autobusu

Elvir Jahic, Amidza, kako ga svi zovemo (rodjeni amidza mog Rusmira), je kao 18 godisnjak prezivio masakr koji su pocinili srpski zlocinci nad komsijama stanovnicima Ahatovica. Tom prilikom je Amidza tesko ranjen tako da i danas ima posledice i krece se tesko uglavnom uz pomoc stapa. Napisah jednom kako smo obadvojica izgubili po brata u ratu i da smo danas nas dvojica "ko rodjena braca".....
Vec odavno se spremam da napisem ovo svjedocenje tako da prilikom zadnjeg boravka u Bosni zamolih Amidzu da odemo i posjetimo mjesto ovog stravicnog zlocina nad neduznim stanovnistvom Ahatovica. Zlocin se desio u Sokolini iznad Srednjeg gdje su zrtve i dovezene u tom istom autobusu. Amidja mi rece da tacan broj neduznih Bosnjaka koji su bili u autobusu je 56, a tacan broj pobijenih je 48.





Amidza Elvir kod autobusa u kom su cetnicki zlotvori mucki ubili 48 neduznih Bosnjaka.




NA OVOM SU MJESTU
SRPSKI ZLOCINCI
14. 6. 1992. UBILI 47
GRADJANA AHATOVICA

rahmet pokoj
i sutnja mrtvima
proucite fatihu
i pomolite se
pamtite i opominjite

GRADJANI SARAJEVA



SVJEDOCENJE 1

Elvir Jahic, svjedok Tuzilastva BiH protiv Gorana i Zorana Damjanovica, odbio je zastitne mjere koje je prvobitno trazio, te se otvoreno suocio sa svojim, kako kaze, skolskim prijateljima.
Jahic, koji kaze da je sa trojicom brace Damjanovic, isao u skolu, je u ratu pretrpio premlacivanje u sarajevskom naselju Bojniku, zlocin zbog kojeg se okrivljuju Goran i Zoran.
«Isli smo zajedno u skolu. Mnogo lijepih trenutaka smo proveli zajedno», rekao je Jahic.
Prema optuznici, braca Damjanovic su zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske ucestvovali u premlacivanju grupe muskaraca koji su uhapseni u selu Ahatovici, kraj Sarajeva, te odvedeni u Bojnik.
Elvir Jahic je 2. juna 1992, kada je uhapsen i ranjen, imao 18. godina.
Kako je ispricao, dok su zarobljenici hodali kroz Bojnik do samoposluge, mjestani Srbi su ih «gadjali kamenjem, pljuvali i vrijedjali na nacionalnoj osnovi».

Pred samoposlugom u Bojniku su zatekli «oko 100 naoruzanih vojnika u pijanom i polupijanom stanju».
«Tu sam vidio neke svoje poznanike», prica svjedok i dodaje kako se nadao da ce ti bivsi poznanici «stati u nasu zastitu».
Zarobljenicima je naredjeno da skinu odjecu i legnu na tlo. Potom su ih vojnici poceli udarati raznim predmetima, te su «skakali po nama i razbijali flase od nase glave».

Medju vojnicima su bili, tvrdi Jahic, Goran, Zoran i Vedran Damjanovic, «uniformisani i naoruzani».
Tuzilastvo BiH je u fazi istrage ispitivalo i ulogu Vedrana Damjanovica, ali protiv njega nije podignuta optuznica.
Jahic tvrdi da ga je Goran Damjanovic, sa drugim vojnicima, udarao po glavi i stopalima «palicama i nogama».
Nakon nekoliko sati provedenih pred samoposlugom u Bojniku, svi zarobljenici su morali uci u autobus. Pri ulasku su prolazili kroz spalir vojnika koji su ih ponovo tukli. Autobusom su potom odvezeni u logor Rajovac gdje su, kaze Jahic, torture nastavljene.

U toku unakrsnog ispitivanja Senad Kreho, advokat Gorana Damjanovica, je svjedoka upitao gdje su ga najvise tukli.
«Lakse bih mogao odgovoriti da me pitate gdje nisam dobivao udarce», odgovorio je Jahic.



SVJEDOCENJE 2
ICTY - Dnevnik Tribunala
Svjedok prezivio masakr

Muslimanski zarobljenici bili su prvo prisiljeni uci u autobus, a potom pobijeni

Pise: Merdijana Sadovic iz Haga (TU Br 380, 05.nov.04)

Svjedok koji je 1992. prezivio masakr pocinjen nad 48 muslimanskih vojnika ovog je tjedna u sudnici Haskog tribunala na sudjenju bivsem rukovodiocu bosanskih Srba, Momcilu Krajisniku govorio o svom stravicnom iskustvu.
Taj se dogadjaj spominje u optuznici koja je podignuta protiv Krajisnika kao bivseg predsjednika skupstine Republike Srpske (RS) i jednog od lidera nacionalisticke Srpske demokratske stranke (SDS), koji je, po opcem misljenju, u zapovjednom lancu zauzimao poziciju broj dva, odmah iza nekadasnjeg vodje bosanskih Srba, Radovana Karadzica.
Krajisnika se tereti za sudjelovanje u planiranju i naredjivanju etnickih ciscenja nesrpskog stanovnistva koja su u ratnom razdoblju (od 1992. do 1995.) pocinjena sirom Bosne.

Svjedok Elvir Jahic je pred sudom govorio o su ga u lipnju/junu 1992., zajedno s jos 55 ljudi zarobile srpske snage nakon pada malog muslimanskog sela Ahatovici, jugozapadno od Sarajeva.

Muslimanski su zarobljenici potom bili tuceni, muceni i ponizavani u pritvorskom centru Rajlovac.
Onda su autobusom odvezeni na mjesto gdje je, kako im je receno, trebalo da se odigra razmjena zarobljenika, koja se medjutim nikada nije dogodila. Umjesto toga je, po Jahicevim rijecima, u autobusu uslijedio masakr koji je prezivjelo svega osmoro ljudi.

Tamnokosi covjek u kasnim tridesetim je, govoreci veoma sporo i sasvim tiho, svoje svjedocenje zapoceo opisujuci ono sto se u selu Ahatovici dogodilo 29. svibnja/maja 1992., kada su srpske jedinice iz obliznjih kasarni jugoslavenske vojske u Rajlovcu i Butilu »nenadano« pocele granatirati njegovo selo. Jahic je istakao da je napad bio nemilosrdan seljani koji su se skrivali po podrumima izracunali su da je za pet dana na njihove kuce ispaljeno oko 6.000 projektila.
Kada je granatiranje 2. lipnja/juna prestalo, ljudi su napokon mogli napustiti sklonista. Ubrzo se pokazalo da su im kuce uglavnom srusene do temelja. Jahic je ispricao kako je zajedno s jos oko 120 oskudno naoruzanih zitelja sela pokusavao organizirati obranu na najbolji moguci nacin, ali da ipak nisu bili kadri predugo se odupirati zdruzenim napadima srpske pjesadije i artiljerije. Stoga su se oni koji nisu poginuli u borbi ubrzo predali.

Jahic je rekao i da su zarobljenici zatim bili odvedeni u kasarnu u Rajlovcu, gdje su u jednom hangaru, pod krajnje nehumanim uvjetima, proveli gotovo dva tjedna, pri cemu su neprestano tuceni i muceni.
Dana 14. lipnja/juna, 56 zarobljenika iz Ahatovica dobija naredjenje da se ukrca u autobus. Jahic tvrdi da su mislili da idu na razmjenu, te da ce zaista biti zamijenjeni za srpske zarobljenike.

»Stajao sam pokraj straznjeg prozora autobusa, odakle sam mogao vidjeti kako nas prate cetiri vozila prepuna naoruzanih ljudi«, rekao je svjedok dok su mu ruke pomalo drhtale.
U nastavku putovanja, zarobljenicima je bilo naredjeno da legnu na pod.
Svjedok je rekao i da im je, kada se autobus zaustavio, bilo »naredjeno da ostanu na podu, jer je motor u kvaru. Vozac i strazari su izasli, ali nama nije bilo dopusteno kretanje.«
»A onda je uslijedila prva razorna eksplozija, zatim druga, pa jos jedna.« Svjedok tvrdi da je autobus prvo pogodjen trima granatama ispaljenim iz rucnih bacaca, da bi potom, kroz razbijene prozore, bilo ubaceno i deset rucnih bombi. Autobus je bio i pod vatrom iz rucnog naoruzanja.

»Svuda naokolo letjeli su dijelovi tijela, srapneli, meci. Bio sam sav obliven krvlju. Po meni su padali komadici raznesenih lubanja«, rekao je Jahic.

Svjedok je ubrzo shvatio da je i sam ranjen, a kada je pucnjava konacno prestala i kada su sa poprista ubojstva nestala vozila koja su pratila autobus, otpuzao je do obliznje rijeke.

Jahic je opisao i kako je, posto mu je bol bila nepodnosljiva, pokusao izvrsiti samoubistvo, i to prvo vjesanjem, a zatim i davljenjem. »Stavio sam glavu u vodu, uzeo kamen i poceo se udarati po glavi, nadajuci se da cu izgubiti svijest.«
Ostala sedmorica prezivjelih nisu pretrpjeli ozbiljnije povrede, tako da su uspjeli pobjeci u sumu, pri cemu je za njima krenuo samo Jahic.

Tuzilastvo je u sudu emitiralo video-snimku od 15. lipnja/juna nastalu samo jedan dan nakon masakra na kojoj se mogla vidjeti olupina autobusa i tek iskopana masovna grobnica, prepuna unakazenih tijela u civilnoj ojdeci, bez glave i udova. Ekshumacija je obavljena tek 1996., po okoncanju rata.


Amidza Elvir, Teva, Esma i strina Suada



Da bi sakrili zlocin cetnici su zapalili autobus



Amidza Elvir i Rusmir



Sumeja i Rusmir



Amidza Elvir sa hanumom Suadom


Vise o ovom svjedocenju mozete naci i procitati na stranicama Haaskog tribunala pod imenom Elvir Jahic

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version