On, ističe, nikada nije imao dilemu na koju stranu da stane.

-Ja svoju vjeru volim, druge i drugačije duboko poštujem, ali kada je u pitanju odbrana države, onda smo mi svi, Bosanci i Hercegovci, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost, dužni braniti svoju zemlju. To je naša moralna, ljudska, patriotska, ako hoćete, i zakonska obaveza. Zato sam odlučio braniti ovu zemlju jer ja drugu zemlju nemam – kaže Zoranović.

Rade kaže da on nije ni "akademik, ni politolog, ni pravnik niti fakultetski obrazovan čovjek".

- Rade je običan čovjek iz naroda koji se trudi ljudima, a posebno mladima, ispričati o tome kako smo mi branili i odbranili našu državu od 1992. do 1995. godine. Mladima kažem da su BiH branili, do tada široj javnosti nepoznati ljudi, obični ljudi i sirotinja. Od takvih ljudi formirana je Armija Republike Bosne i Hercegovine, najbolja bosanska vojska u historiji, a vjerovatno i najbolja bosanska vojska ikad. Trebalo nam je 529 godina da imamo svoju vojsku konačno i svoju nezavisnu državu. Naletom Osmanlija Bosna gubi svoju samostalnost i vratili smo je tek na referendumu 1992. godine – priča Rade za Faktor.

Toliko godina nakon rata, neki su skloni propitkivati da li je vrijedilo. Rade na to odgovara:

- Šta je vrijedno ako nije vrijedno braniti svoju državu. Imali smo posla, ja imam običaj reći, sa opasnim vragom, đavolom, šejtanom, sa ljudima koji nisu normalni. Ratuje se, izgubi se rat, neko pobijedi pa neko zavede vlast i nastavi se živjeti. Ovi su išli na istrebljenje svega onoga što nije srpsko i što nije njihove vjere. Ja sam ostao braniti svoju zemlju sa svojim komšijama, pa šta Bog da meni, neka da i njima – kaže naš sagovornik.

Kaže da se prijavio u Patriotsku ligu netom nakon referenduma.

- Otišao sam kod Habiba Idrizovića oko 150 metara iznad moje kuće, koji je bio komandant Patriotske lige Pofalići. Rekao sam mu: "Habibe, ja jesam Srbin, ali nisam četnik i neću sa njima da rušim svoju domovinu i ubijam bošnjačko-muslimanski narod. Ako ovo nije stranačka vojska i ako u nju primate ljude nemuslimane koji hoće braniti svoju zemlju, s vama sam." On me čudno pogledao. Kazao mi je da su moji stotinjak metara visočije, da ja nisam možda pogriješio. Kazao sam mu da nisam pogriješio. Gore su četnici, ja sa njima neću – sjeća se Zoranović.

Kaže da je bilo ponuda sa druge strane.

- Dolazili su mi kući i ubjeđivali su me da idem s njima. Pitao sam zašto. Kazali su mi da je to srpska vojska, bit ćeš politički komesar, moralista, a možda i vojvoda. A šta bih ja tu radio, pitam ja njih. Kaže bila bi ti dužnost da pričaš da je došlo konačno vrijeme da se napravi "velika Srbija" i da mi riješimo muslimansko pitanje u Bosni, da se ovih Turaka riješimo. Ja sam rekao da je to četnička ideologija. A oni na to: "Naravno, mi i jesmo četnici". Rekao sam im: "Ja nisam četnik i nemojte više dolaziti." I zaista nisu – kaže Rade.

I danas ga, kaže, ljudi gledaju na isti način kao i ranije.

- Ništa drugačije na mene ne gledaju nego na svakog borca. Borci su danas zapostavljeni i ne cijeni se to njihovo djelo. Ja ne mogu reći da kao Srbin imam neki drugi status, zadovoljan sam. Ja sam sa ovim ljudima ratovao i branio zemlju – priča.

U ratu mu je, kaže, najteže bilo ostaviti majku, brata, kćerku i suprugu kada je odlazio na ratište.

- Pitao sam se da li ću se živ vratiti jer trebam o njima brinuti. A mi borci smo svoj život halalili, mi nismo mnogo razmišljali hoćemo li poginuti, nama je bilo bitno odbraniti položaje – navodi.

Rade se prisjeća i decembra 1992. godine kada se vodila bitka za oslobađanje Kote 850 i Žuči.

- To je trajalo četiri dana, umorni mi, umorni oni. Ja sam na sebi imao neku uniformu sašivenu od ćebadi, a vrijeme je bilo mokro, sve oko nas blatnjavo, pa se ta uniforma skvasila, bila je vlažna, teška za nositi. Nakon četiri dana te borbe, 8. decembra ja sam ranjen. Ubrzo nakon ranjavanja određen sam da budem član državne vojne delegacije na mirovnim pregovorima u Ženevi. Željeli su da se vidi da su Armija i politička delegacija multietničke, te je trebalo da obećam da neću napraviti neki problem – kazao je Zoranović.

Kroz smijeh kaže da je tada oborio i nekoliko rekorda.

- Tamo sam otišao kao običan vojnik, a dobio ulogu generala. Otišao sam sa svježom ranom i štakom u ruci. I nisam imao šta obući jer sam sve poderao na Žuči. Sreća pa su i Sefer Halilović i Stjepan Šiber bili visoki, pa su me skockali, jaknu mi dali, ja ispao prava faca. Sve te delegacije Miloševićeva, Karadžićeva, Petkovićeva, Tuđmanova, bile su monoetničke, sve Srbi i Hrvati, samo delegacije BiH i vojna i politička bila je multietnička. U političkoj bili su rahmetli Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Mirko Pejanović, Miro Lazović i Ivo Komšić, a u vojnoj, dva generala, Sefer Halilović, Stjepan Šiber i v. d. generala Rade Zoranović – priča kroz smijeh Zoranović.

Na jednoj od plenarnih sjednica obraćao se i Radovan Karadžić.

- Kaže Karadžić tom prilikom da on govori kako govori jer predstavlja Srbe u BiH. Mene je to tako naljutilo da sam ja, bez da pitam Aliju Izetbegovića i Sefera Halilovića, pritisnuo taster za repliku i javio se za riječ. Svi su u mene gledali. Kažem ja njemu: "Gospodine Karadžiću, ovo gospodine kažem samo jer je sastanak visokog ranga jer to pristojnost nalaže, a inače Vi ste za mene obični ratni zločinac, i Vi i Ratko Mladić. Ko je Vama dao mandat da predstavljate Srbe u BiH. Vi možete predstavljati samo četnike i odlično to radite, a kad-tad ćete odgovarati pred domaćim pravosuđem ili pred nekim međunarodnim sudom. Za one zločine koje vi činite, Vi morate odgovarati" - priča Zoranović, dodajući da ga je nakon toga Halilović potapšao po ramenu kazavši da je dobro postupio.

Tokom agresije na BiH Rade je bio na jednoj, a njegov brat na drugoj strani.

- Moj brat je bio srpski vojnik na Ilidži, ostao je teški invalid. Ja branim Bosnu, a on je branio neku izmišljenu srpsku republiku. Slabo i nikako sam pričao sa bratom poslije. Oni su mene stavili u knjigu srpskih izdajnika, stavili bi me i u knjigu ratnih zločinaca, međutim naša brigada ima čist ratni put, niko nije ni optužen za neke ratne zločine i u tu me knjigu nisu mogli staviti – navodi.

Danas uživa u penziji sa svojom suprugom.

- Najviše se družim sa svojim ratnim drugovima, član sam Upravnog odbora Udruženja Prva slavna viteška brigada. Prijateljstva koja su stečena u takvim uvjetima su doživotna prijateljstva – zaključuje Rade.

Nusret Aganović, predsjednik Udruženja Prva slavna - 111. viteška brigada, veliki je prijatelj sa Zoranovićem i u miru, kao što su i u ratu, dijele dobro i loše.

- Rade Zoranović je za mene prvenstveno čovjek. Kad je svako gledao ko je koja vjera, ko će s kim ići, Rade je prepoznao da je on ovdje s nama i da skupa branimo BiH. Niko ne smije zaboraviti njegovu ulogu, a ima ih još. Niko ne smije zaboraviti te ljude jer ovdje na našim balkanskim prostorima ako nisi s nekim, onda si izdajnik, ako si za pravi interes, opet si izdajnik. Rade i njegove komšije, prijatelji, saborci, izabrali su pravu stranu jer su znali da je BiH ta strana koju treba braniti – kaže Aganović.

Aganović kaže da je u Prvoj slavnoj viteškoj brigadi bilo više od 400 pripadnika druge nacionalnosti, najviše Srba.

- Njih pet odlikovano je najvećim ratnim priznanjem, dvojica su i danas živi, Nebojša Drobac i Slaviša Šućur. Ne smijemo zaboraviti ulogu tih ljudi. Rade je dao najveći doprinos na vojnom i političkom polju, mislim da je Rade zaslužio odličje – priča Aganović.

Kaže da oni čuvaju tradiciju prave bosanskohercegovačke raje, sada prijatelja i saboraca.

- Kada ti gledaš čovjeka na našim prostorima, ne možeš reći ovaj je Srbin, Hrvat, isti mentalitet imamo, a što je neka politika zavela ljude i što su mislili da će dominirati nad nekim ljudima, nije se dalo u historiji da to bude kako treba, desi se ili genocid, ili neko stradanje. Imamo sada pokušaje iz RS-a gdje kažu da su njihove šume, njihov zrak, hoće zemlju, hoće sve. Ne možete vi raditi ono što hoćete, morate biti ljudi prvenstveno i ne možete otimati dugima imovinu. Mi da smo tako radili kao da bismo sa sobom imali Srbe, Hrvate i Jevreje. Mi danas prolazimo časna i poštena obraza i Bosnom i Hercegovinom i Federacijom i Pofalićima, a naš Rade je naša živa legenda i niko ne smije zaboraviti njegovu ulogu u odbrani od agresije na BiH – zaključuje Aganović.