Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Jedna priča o žepljaku Ibri Čavčiću

Relateret billede

Preselio je akademik Muhamed Filipović. Okončana je jedna epoha, trajno pohranjena među bibliotečke police, s brojnim poznatim i objelodanjenim činjenicama. Istovremeno preselio je Žepljak Ibro Čavčić. Ibrina epoha je anonimna i nečujna. Ne znam hoće li o njemu iko ikada išta zapisati. Ne znam je li ovo što je meni ispričao još nekome rekao, ali znam da su obje ove epohe i goleme i važne.

 

 

 

 

 

Jedna priča o žepljaku Ibri Čavčiću

 

Preselio je akademik Muhamed Filipović. Okončana je jedna epoha, trajno pohranjena među bibliotečke police, s brojnim poznatim i objelodanjenim činjenicama.

Istovremeno preselio je Žepljak Ibro Čavčić. Ibrina epoha je anonimna i nečujna. Ne znam hoće li o njemu iko ikada išta zapisati. Ne znam je li ovo što je meni ispričao još nekome rekao, ali znam da su obje ove epohe i goleme i važne.

 

“Efendija!” – pozvao me, ni blago, a ni s prijekorom, već dubokim glasom odmjereno. Na izboranom licu neki zagonetan mir, bez ikakva lukavstva. Nakrivi, pa brže popravi crnu beretku i podvi noge. Zauze neki čudan i neobičan stav kao da mi želi reći nešto važno. Uze dah pa progovori:

“Imao sam sina jedinca. Volio sam ga efendija mimo sav dunjaluk, a i slušao me vala. Pred rat se on zamomčio, plah i viđen, a meni drago. Odem pa mu kupim nova kola i nove cipele. Ne bi mi nimalo žao, nek momkuje. Nije se ni svijet na njeg žalio, nekakav je sav od sebe bio fin i umiljat. Pomagao mi u poslovima, slagao se s majkom i sa sestrama, a i za druge susretljiv bio.”

– Već me podilazila nekakva jeza, a u obrazima sam osjećao toplinu. U slijepočnicama mi je treperio neki do tad nepoznat šum dok sam među prstima stiskao fildžan.

“Kad su počele one straže po našim selima, on se efendija uzvrtio oko mene pa me sve prati i zapitkiva. Drago mu oko oružja, a i meni milo što je odrastao i što u toj njegovoj okretljivosti i snazi vidim zrelu momčinu.”

– Pravio je pauze i potezao gust i ljut dim, a onda nastavljao govoriti tečno i razgovijetno. Cijelim tijelom je bio okrenut meni, pa sam se uzalud trudio izbjeći njegov pogled pun magle.

“Kupio sam mu i pušku, znalo se da će zatrebat. Nisam ga imao gdje ni poslat, a ni sklonit. Nit bi on i htio. Ja sve gled’o da bude uza me, i da se ne odvaja, pa kad zapuca samo se za njim osvrćem. Kad bi se s društvom iskradi, mene bi po svu noć morile brige razmišljajući o njemu i čekajući ga. Ja njeg molio da se čuva i bude pažljiv, a on ženu i mene da se ne sikiramo i ne brinemo, smiješeći se da nas osokoli. Sav bi veseo i ozaren pričao o akcijama i probojima, ko da ašikuje, a ne ratuje. Moj efendija, baš ko da ga sad gledam, silan i vrijedan. Bili smo pobjegli u planinu, kad se jedan dan otvori džehennem i zapuca sa svih strana. Grmilo je to jutro bez prestanka. Nije se znalo ni iz čeg’ onako puca. On dođe popodne, žena mu davala da jede, a on ne htjede. Uz’o samo komad hljeba i rek’o joj kako mora ići.”

– Podiže Ibro fildžan, srknu, pa nastavi.

“Nismo ga odmah mogli ni izvući, pa sam posmatrao mrtvo tijelo svog sina. Granatirali su bez prestanka. Zastao bio jadnik da šta pojede i pogodili ga. Sina mi jedinca! Danima sam plakao daleko od kuće i od svih, lutajući planinom. Htio da me nema, da nestanem. Neće srce ni da pukne nazor.”

– Onda se utišao i pritajio, sakrio pogled, ponirući u svoj bezdan žalosti i tuge. One duboke i goropadne tuge, prevelike da je izdrži duša i podnese tijelo. Iste one tuge kojom je za Jusufom tugovao Jakub, one zbog koje oči pobijele, a srce bude potišteno. Onda ustade iznad mene pa dovrši.

“Kad sam se pomirio s tim da je preselio, izvukao sam iz šupe njegova kola, polio ih benzinom i zapalio. Nebu se dizao gust crn dim, a ja sam sjedio pored i jecao k’o dijete. Kad nema njega, nek nema ni kola! Takva sudbina moj efendija, eno mu kabura iznad puta.”

 

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version