Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

“Čavkarica” – pjesničko zavještanje Smajila Durmiševića

Smajil Durmišević (1956–2020) jedan je od ljudi koji su svojim radom, djelom i životom zadužili Zenicu i Zeničane, pa i našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Malo je poznato u široj javnosti da je riječ o autoru četiri izvrsne knjige haiku poezije (dvojezično objavljene, na bosanskom i engleskom), da je dobio tri međunarodna priznanja (dva iz Tokija i jedno iz Kanade) za svoje stvaralaštvo te da je uvršten u reprezentativni izbor stotinu svjetskih haiku pjesnika.

 

 

 

Smajil Durmišević (1956–2020) jedan je od ljudi koji su svojim radom, djelom i životom zadužili Zenicu i Zeničane, pa i našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Malo je poznato u široj javnosti da je riječ o autoru četiri izvrsne knjige haiku poezije (dvojezično objavljene, na bosanskom i engleskom), da je dobio tri međunarodna priznanja (dva iz Tokija i jedno iz Kanade) za svoje stvaralaštvo te da je uvršten u reprezentativni izbor stotinu svjetskih haiku pjesnika.

ŽELJKO GRAHOVAC

 

“Čavkarica” – pjesničko zavještanje Smajila Durmiševića

 

Njegova prerana smrt prošle godine ostavila nas je siromašnijima za jedno divno ljudsko srce, za ljekara koji je sav svoj život posvetio unapređenju zdravlja, za profesora koji je generacije učio i vaspitavao da se Zemlja mora onima iza nas ostaviti barem malo urednija, ljepša, zdravija i uljuđenija nego što smo je sami rođenjem zatekli, za humanistu koji je nesebično, šutke i bez samoreklamiranja pomagao bolesnima, mladima i uopće potrebitima – držeći se one Božije “Tvoje je samo ono što si dao!” Uz spomenute četiri knjige haiku poezije (Treptaji, Nečujni krici, Žepski gorocvijeti, Miris divlje ruže), Durmišević je nekoliko mjeseci prije smrti objavio i knjigu Čavkarica, sastavljenu od dvije poeme i dvadesetak pjesama o žepskom zavičaju.

 

Čavkarica je jama u jugoistočnoj Hercegovini u koju su na početku Drugog svjetskog rata, zatukavši ih, nemoćne i svezane, na najbrutalniji način pobacali nevine žrtve. Zvanična historiografija i zvanična vlast, odmah nakon tog rata, imali su neke svoje razloge za prešutjeti strašni zločin: u neka je doba na ulaz u jamu stavljena spomen-ploča na kojoj je pisalo da su tu pobacane civilne žrtve fašističkog terora (njemačko-italijanskog okupatora). Desilo se, međutim, da je jedna žena (od njih stotinu, nikad nije tačno utvrđeno koliko ih je bilo, civilnih žrtava) preživjela u toj jami: naime, nevjerovatne stvari se dešavaju, šta god mi s tim u vezi mislili i očekivali... Ime te žene je Hadžera; kundaci, meci, pa na kraju i u jamu bačene bombe ipak, eto, nisu bili dovoljno efikasni... Kako je Hadžera preživjela? Prilikom pada njeno tijelo zadržalo se na jednoj izbočini (tepi) s još nekoliko leševa. Sutradan se osvijestila – ranjena, ali ne i ubijena. Kako je preživjela? – opet pitamo. Na dubini iz koje se nije mogla iskobeljati. Puzala je od leša do leša i pronalazila što je bilo, od putnih rezervi, nošeno – jer je cijela grupa sprovođena, odnekle donekle, pa su žene ponijele uza se što se moglo ponijeti, pomalo, od hrane i vode... Kad je tog ponestalo, trebala je umrijeti – od žeđi prvo, onda i od gladi. Dozivanja odozdo nisu pomogla: čula ju je čobanica, ali roditelji joj nisu povjerovali odmah, misleći da je to ispad bujne dječije mašte (da neko doziva iz jame). Tad se desilo (nomen est omen!) da su čavke (po kojima je jama i dobila ime!), kao ptice strvinarke, sve žešće navaljivale dolje u jamu – te je, u očajanju i predsmrtnoj nemoći, Hadžera jednu uspjela uhvatiti: otkinula joj je glavu – i napila se krvi! I još čavki, koliko je mogla... Poslije dva mjeseca, roditelji male čobanice, uz pomoć kuma iz obližnjeg sela, uvjerili su se da dolje ima neko živ... I izbavili su ženu u stanju koje je bilo predsmrtno, jedva živu... Iako je taj čovjek, otac čobanice, formacijski pripadao istoj vojsci, četnicima, kojoj su pripadali i oni što su počinili zločin – izvukao je ženu, sakrivao je, čuvao dok se nije oporavila... I dok nije mogla otići negdje gdje će biti na sigurnom.

 

To je, koliko je kraće moguće, ispričana priča o jami Čavkarici. Durmišević je napravio poemu: o nečemu što se nije smjelo zaboraviti (ako se zaboravlja, onda se ponavlja!)... O nečemu o čemu se nije smjelo šutjeti, ali o čemu je, isto tako, vrlo teško govoriti... Riječima gorkim, da ne može gorčim, on je ispjevao tu stravu – o kojoj su trebale biti pisane knjige (a ne poeme) koje nisu nikad napisane. Hadžera je poslije tog rata upozorena da ne priča – jer priča bi joj samo nevolje donijela; neki je filmadžija (oni su, onako, na svoju ruku!) uspio snimiti dokumentarni film ili neku reportažu, pritom je Hadžera štošta rekla u kameru i mikrofon (kako bismo inače i ovoliko doznali o svemu), ali to je sve što je mogla uraditi (dok nije, prije desetak godina, umrla prirodnom smrću u Danskoj). Durmišević je sažeo u nekih 150 stihova sve ono bitno što bismo u vezi s tim imali pitati, reći, apostrofirati. Amin Maalouf je, naprimjer, napisao knjigu od 250 strana (Ubilački identiteti), nastojeći na pravi način postaviti ona prava pitanja – od kojih se tako zdušno bježi (kao što se zdušno bježi od istine, koja je strašna, jer i nas same razobličava kao dio težine i strahotnosti života):

 

“Zašto samopotvrđivanje mora toliko često biti praćeno negiranjem drugog ili drugačijeg? Zašto je toliko teško da prihvatimo sve naše pripadnosti, i one koje nisu međusobno sasvim kompatibilne? Hoće li u našem društvu uvijek biti nasilja – i to samo zato što nemamo svi istu vjeru, boju kože ili izvornu kulturu? Hoće li postojati i hoće li djelovati u stvarnosti zakon prirode ili zakon istorije koji bi osudio ljude što ubijaju u ime svog identiteta?”

 

Pjesnik ne može pitati ni promišljati na isti način kao historičar, filozof ili esejist. Durmišević je u ovoj poemi u jednu sintagmu ili čak u jednu riječ sažimao ono što bi u diskurzivnom iskazu zahtijevalo više rečenica. Kad opisuje ko vodi ljude u koloni, kaže: “Vode ih/ Nekakvi ljudi,/ Kape su razne.../ Poneka puška/ Nose/ Kame/ I malj...?” U desetak riječi je stalo sve. Sve što je pjesnik rekao o “proceduri” umlaćivanja civila jest ovo: “Zlikovac veli – / Po troje za mnom/ Valja na ispit,/ Pa onda kući... // Tamo za žbunjem/ Tiho.../ Ispit odmiče brzo.” Doživljaj smaknuća Hadžerin: “Kundak raskoli glavu,/ Hajde pa spavaj – / Zlikovac reče,/ Curetak/ Pade/ U smrtnu tamu!” Sažeto je uobličeno i iskustvo boravka pod zemljom: “Stotine/ Mrtvih tijela/ Truhne i vonja.” Sve tiši pisak najmanje djece (koja na dnu jame tek umiru) sravnjuje se u njenom sluhu s cikom čobana odozgo, koji se igraju čuvajući stoku. Djevojčica koja roditeljima kaže za dozivanje iz jame upotrebljava formulaciju: “Iz jame,/ Majko,/ Čuje se đavo.” Njeni roditelji, prvi put kad su došli: “Smrdi i vonja,/ Bezbeli – vele / Upala koza...” I posljednja dva fragmenta: “I otac – četnik/ Ode kod kuma Đorđa – / U jami – veli – / Krsta mi moga/ Imade živih duša. // Spasiše/ Ljudi/ Mladu Hadžeru – / Ljuteći / Vlasti, / Heroje rata,/ I svoju braću...” Otac (četnik) tražio je pomoć i sudjelovanje kuma Đorđa (zna se šta je kum!), zaklinjući mu se da ima neko živ u jami (u krst svoj se zaklinje!). Pjesnik sad kaže da su ljudi (samo ljudi, nema onog Nekakvi ljudi) spasili mladu Hadžeru, rizikujući pritom osudu pa i progon svojih – kakvi su god, svoji su (“ljuteći vlasti, heroje rata, i svoju braću”).

 

Druga poema Srebrenička krvava bajka svojevrsni je komplement u strukturi knjige – i u motivsko-sadržinskom smislu, i u poenti i poruci – s Čavkaricom: zločin iz Drugog svjetskog rata i zločin iz rata 90-tih, iz doba agresije na BiH; likvidacija nenaoružanih civila (kao najdrastičnija metoda etničkog čišćenja) koja se odigrava i onda i sad; i u oba događaja dešava se da preživi jedna žrtva – i to u oba događaja preživi zato što je na toj zločinačkoj strani ipak bio neko ko je čovjek... Kum Đorđe je, po cijenu opasnosti za svoj život, sačuvao i spasio potpuno nepoznatu ženu. Vojnici nisu mogli ponovo pucati kad je krvav dječak ustao iz gomile (i doktor koji je bio mobilisan na toj ubilačkoj strani spašava dječaka i odvodi ga sa stratišta).

 

Koliko je god strašno svjesno zataškavati ili prešućivati ovakve stvari, kad se dese, još je strašnije objašnjavati ih ili čak opravdavati onim “a oni nama šta su radili”. Oni (kao zločinci koji su zločin naredili i počinili) na taj način postaju ONI (kao ta neka druga vjera, nacija ili etnička grupa) – i tek to je, zapravo, pobjeda zla: unifikacija “drugih” naličje je svakog ekskluzivizma (etničkog, vjerskog, nacionalnog). Najstrašnije od svega jeste što se time prešućuje i zanemaruje sve ono ljudsko u ljudima – koje biva na djelu i u najpoganijim vremenima mržnje i zla: pjesnik je ovdje upravo to stavio u prvi plan – osim što je ukazao na historijsku nuždu obnavljanja zla koje nije kao takvo apsorbirano, denuncirano, osuđeno i prevaziđeno. Tekstovi koji su upravo tome posvećeni jesu pjesme o učiteljici Rosi iz Žepe, koja nije htjela da pođe “sa svojima” (kad su joj, nakon “čišćenja” područja, to sugerirali) – odgovarajući oficiru: “Neka,/ Pukovniče,/ Ja ću sa djecom.../ Ja ću sa njima!” – i pjesma o doktoru Zoranu, koji nije mogao pristati na to da njegovog prijatelja Ćamila zatvore i ubiju samo zato što se tako zove, čak ni po cijenu vlastitog preživljavanja.

 

Sjetna pjesnička refleksija o napuštenosti/zapuštenosti zavičaja, nakon strahotnog razaranja i “etničkog čišćenja” tog područja, potvrđuje nam da je pjesnik taj koji kaže i ono što je najteže reći, a njegovo kazivanje, opet, puno je tog o čemu govori i onda kad je to o čemu govori prazno, pusto, zapušteno...

 

“Stari mramor/ Sjetno/ Pita/ Iz Beskraja/ Dobrih Sjene:/ Šta nas/ Snađe/ Dobre duše – / Kuća malo/ Groblja pùna.../ Nema pjesme,/ Nema kóla... // Sela pusta/ Gluho doba,/ Samo/ Ezan/ Sa munare/ I studena/ Žepska voda/ Vječno zbore.” (Žepa)

 

Punoća dolazi od svjetlosti u nama – koje nema i koje neće ni biti ako nismo u stanju vidjeti i čuti s neba i sa zemlje to što jest objava Istine i Života u nama: i čuti i vidjeti, pa čak i ono čega nema tu gdje smo se zatekli – naročito ono čega nema.

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version