|
 Pado je negdje sa tresnjama.
Bilo je cast i obaveza svih nas koji smo famelijarno vezani za ljude koji zive u tom selu, da moramo tamo biti tog dana. A zivili su: Ajanovici, Cengici, Herende.....
Sljedovići.
Selo na 12-om kilometru od Rogatice prema Novakovicima ili bolje reci Drini, preko Biljinovca, Pasic kule, Kozica, Cadovine.
Dalje iz Sljedovica se moglo sletiti na stanicu Dub, kuda je nekad iso ciro, i eto te zacas na Ustipraci.
Taj "put spasa" prosli su mnogi koji su zivjeli na lijevoj obali Rakitnice, a nije ni mali broj onih sa desne koji su to isto ucinili. Dalje od Sljedovica dolaze: Kamen, Pokrevenik....
Teferic se odrzavo povodom otvorenja dzamije, koja je bila izgradjena takoreci na jednom brezuljku u samom centru Sljedovicke kotline ili polja, bolje reci.
Par dana ranije bi krenuli, uglavnom pjeske i u velikoj grupi. Do Kozica cestom a onda precicom preko njiva i livada. Eto te zacas.
Mi bi se smjestili kod "amidze" Omerbega Cengica. On je otac od Fadila, Mine, Fatime, Ferida, Smaje.
Mi mali, svi u jednu sobu na spuzve, nako ko sardine, nas petnestak sigurno.
Povazdan bi idi cuvati ovce gore na Gleznjak,beri jagode i niži na slamke.
Ja i Muris, Fadilov, malo veca djeca, cesto bi isli brati narodne tresnje a povedi Samira Galibovog i Smaju sa sobom. Cesto bi bili zaganjani ali ne mari, golema trava i zacas bi se izgubi.
Uoci teferica sijelo kod amidzine kuce. Sijalice po coskovima kuce i na vockama.
Mi djeca bi se poredaj po zidini i gledaj onako cameci.
Momci i cure bi igrali do iznemoglosti a mi nista ne razumijemo.
U neko doba bi nas utjerali u kucu, vecera za sinijom, pranje nogu i fataj se spuzve.
A momci bi se razletili po pendzerima.....
Sutradan veliki dan. Teferic. Mi djeca sretni, jer uvijek sretnes nekog od famelije i kupe ti nesta kod cincara. I sad se sjecam onih pistolja na gumu.
Nisi gladan, halve kolko hoces, mijesaju kazanima, a dijele dzaba.
Fiće, stojadini i lade poredane po livadama.
Naroda bruka, stiglo iz svih sela, a dosta i iz Rogatice i Gorazda.
Uce se hatme, dove, a poslije muzika i veselje preko cijelog dana.
Hiljade duša a ni kapi alkohola da se prodaje.
Zabranjeno, ali dzaba, narod se veseli jos vise, cini mi se.
Mnoge veze se tu prave i pocinju nove ljubavi, od kojih ce neke i brakom zavrsiti.
Mi djeca, opet u medjuvremenu odletimo da koju tresnju posjetimo. I tako do u neka doba.
Popadali sa nogu, tu vece idemo ranije na spavanje, i tonemo lahko u snove.
Sanjamo lijepo i bezbrizno.
Idrizbeg Ajanovic(otac od Rusidbega, Sabitbega, Omerbega sumara....), dao zemlju a i pomogo da se izgradi i hodzinska kuca blizu dzamije.
Omerbeg Cengic, amidza, uvijek sve odrzavo, ostario pa ima vremena.
U proslom ratu su to dusmanske komsije sve satrle i popalile.
Bio se vratio, i gore zivio Ismet Herenda ali i on hud umrije.
Amidzu Omerbega sam zadnji put vidio u Gorazdu u januaru '93.
Ostario, obnevidio, ali ga ipak uspjeli spasiti i izvuci ispred najezde krvolocnih cetnika.
Pozno me po glasu, spomeno mog babu i poceo da place.
Umro je neke godine u 94-oj godini zivota.
Omerbeg je inace pravi amidza mog babe Sejdalije a i pravi dajdza od Ahme Dzike.
Poso ja na mezare bratu i majki u Vlakovu neke godine.
Posjetim bratov mezar i krenem majkinom mezaru, citam nako po nisanima, kad procitam Omerbeg Cengic.
Mezari, njegov i od moje majke nisu udaljeni ni petnestak metara jedan od drugog.
Sta ti je sudbina, moj brate........
|
