Ih! kolko samo "nostalgija" imam!

Mogo bih zovnuti hipten duša na ićram i opet bi hi ostalo kolko hoćeš, a da him se niko ni prikučio nebi.

Ostale bi u šarenijem i srebreli sahanima, u rajlikama i drvenijem ćasama, u kadaifnjacima i tendžerama u haranijama i teferič loncima, a da hi i ne kusnu niko. 

Posebice bi ostale one što su malo ljutkaste, što prže jezik, i usta, i što hi ni denjiz nemere hlanuti i, one što grknu. Gorče gore od nišadora. Zaljevaj kolko ti duša hoće vodama jal šerbetima i opet gorke. Goruću ko suza sestrina za bratom.

Imaju i one što bole. I njih bi se, urijetko, ko dotako. Ko da su otrovne, a jes hi neko nečijem poprašio, valja kasti, pa bježi i oko i ruka od nje.

 Taman da su posebice saldisane uz kahvu, duhan i đul-šerbe u maštrafama, opet bi ostale netaknute. Aman, šta je i onih što hi mahsuz bi posluži.

Onih, na demirliju sa prevjenim jemek mahramama što bih saldiso i uz šilteta što su bliže.Ostale bi i one ko prozuklo šerbe od divjake. Leti insan za onim što je slatko ko ćorav, a valjalo bi, pođahkad, i one druge, od hladnih suda, kušati.

Spopale me nake "nostalgije" pa vrište u meni ko mlado ždrijebe kad je glano, i zapjevale mi pjesmu, bola pjesmu, sto zere i spolja i unutra,i sve hoce na dagaru da me turi.  Dolibaša nadgleda svaku i šalje hi i po čibugdžijama i po tutundžijama. Nezvane.

A ja bih samo sliku da turim. Sliku "nostalgičnu" što mi se je u nekolko meteriza rasporedila, a na onom najgornjem tasu, u najvećem Jol-tasi, pod poklopcom, je davnašnji, prvi ekmek. Njega bih ovdje da podijelim s mojima.
 

 Al, jok. Odadžije niđe da upali vatru u našem karavansaraju.
Jazuk za danas, a more biti da je upali neki drugi dan.

Dotad nam valja tražiti mjesta u duši đe spavaju i sniju uspomene.