Duboki su tragovi onih koji te vole i svojim tragovima svjedoce o tebi i tvom postojanju. Nisu oni samo u Bosni otisnuti, vec po citavom svijetu, gdje god je bosanska noga krocila. I kada nas vise ne bude bilo, ostace nasi grobovi da o tebi svjedoce. Nasa imena bosanska i bosnjacka, na kamenu uklesana ce pricati o tebi, kao sto vijekovima na rimskom brezuljku Capitoliumu u crkvi „Aracoeli“ tvoja kraljica Katarina o tebi govori, kao sto „Stecci“ u tvom narucju vjekovima pricaju istoriju tvoju.
A tvoji neprijatelji, neumorni, uvijek sa novim monstruoznim planovima ti i dalje rade o glavi. Nadaju se i misle da ce ti konacno dohakati. Neznalice, nisu nista naucili kroz istoriju da je to uzaludan posao, bas kao onaj Sizifov. Ne znaju da sto vise po tebi udaraju, tvoj krik je sve jaci. Krik nade za one koji te vole i prijetnja onima koji ne znaju da si neunistiva i da ce tvoji neprijatelji kao i uvijek do sada zavrsavati na smetljistu istorije.
Ne znaju i ne citaju. Jer da citaju znali bi mnogo vise o Makovoj Bosni prkosnoj, i njenim Bosancima koji srdito, podignute glave, glasno i prijeteci govore „On meni nema Bosne“!
A Bosne je bilo i bit` ce je uvijek tamo negdje na brdovitom Balkanu. I bit ce je u Svedskoj, Njemackoj, Americi i citavom svijetu u nasim snovima, u nasoj sevdalinki opjevana, u nasim imenima na nadgrobnim spomenicima ispisanim.