Namaz kao srce islamskih obreda čini ibadet koji se sastoji od određenih radnji, uobličenih u formu koja utječe na samu ispravnost namaza. Kako ispravno obaviti sve radnje vezane za namaz je gradivo koje je učio svaki od nas ko je prekoračio prag mekteba u svom životu.
Međutim, sve te vanjske radnje koje daju namazu određenu vanjsku formu, ostale bi nekompletne, ustvari, doprinijele bi prekomjernoj eksternalizaciji (ospoljašenju) suštinske važnosti namaza u vjerničkom životu ako sama forma namaza nije komplementarna s ciljem kojeg vjernik želi dosegnuti, počev od same pripreme za namaz/abdest pa do tog jedinstvenog duhovnog doživljavanja Božije prisutnosti dok je musallija u namazu.
Ta uzvišenost ljudskog stanja, doživljena jedino u času naše svjesnosti da stojimo pred svojim Stvoriteljem, u konstantnim je ovodunjalučkim tenzijama između onoga što mi volimo i čini se da smo i onoga što mi stvarno jesmo i treba da savladamo. Upravo, sama ta duhovna snaga namaza pomaže vjerniku na smirivanju plahovitosti tenzija.
Namaz upotpunjuje same potrebe ljudske prirode a odstranjuje ono za što čovjek misli da su mu potrebe u smislu spoljašnjih dojmova i formi koje naša duša neprestano prima iz vanjskog svijeta u kojem je pustila korjenje. S toga, ovodunjalučka profanost lahko obuzima čovjeka koji nije musallija, bilo da povremeno napušta namaz ili stalno. Lahko ga vraća, da se poslužimo Kur’anskim jezikom, iz “najljepšeg oblika” (ahsenut-takvim) u “najniže nizine” (esfelus-safilin).
Jedino putem namaza naše duše se prisjećaju primordijalnog zavjeta/misaka (ugovora između Boga i čovjeka) koje su dale svom Stvoritelju čak i prije no što je svijet stvoren. Jedino putem namaza čovjek se vraća u svoje prirodno, iskonsko stanje/fitretullah a to je stanje svijesnosti svoga Stvoritelja.
ABDEST
Abdest jeste temeljni uvjet čovjekova susreta sa Bogom,dž.š. Arapska riječ wudu′ koja se se upotrebljava u značenju abdesta, konotira i značenja čistote, ljepote i blještavosti. Naime, čovjek kao stvoreno biće jedino tako može ući u taj svojevrsni vid komunikacije sa svojim Stvoriteljem. A rezultat te komunikacije nije ništa drugo do li opet ljepota i čistota naše duše.
Čovjekov susret s Bogom, dž.š. je neposredan i osoben. On podrazumjeva čistoću tijela i duha. Preduvjet za unutarnju čistoću koju postižemo dok smo u namazu jeste vanjska čistoća koju vjernik postiže abdestom. Abdest jeste vjerničko stanje pripremljenosti da možemo prihvatiti i shvatiti Božanski dar namjenjen samom čovjeku. Eto zašto vjernik uzima Kur’an u svoje ruke jedino u stanju abdesta.
Poslanik islama je kazao da će njegovi sljedbenici biti pozivani imenom svijetli prvaci (gurren muhadždželin) zbog obilježja abdesta, da je abdest oružje vjerničko i njegova ispravnost/isbagu l wudu′ je dio vjerovanja.
Prema tome, abdest obilježava vjernika sa svjetlošću samo njemu dokučivom. Kur’anski ajet: “Allah nas je uputio, pa zar ima ljepše upute od Allahove, mi se samo njemu klanjamo” (2:138), je po nekim komentatorima u značenju da je Bog, dž.š. podario čovjeku čišćenje koje obilježava samog čovjeka. Riječ sibgah u navedenom ajetu sadržava i značenja obojiti, čišćenje. Naš Stvoritelj je nas očistio posebnim znakom čistoće/sibgatullah i to je najbolja i najljepša čistota sa kojom smo došli na ovaj svijet.
To metahistorijsko obilježje/sibgah sa kojim se rađamo je pretočeno na povijesnoj razini u abdestu. Abdest je mogućnost i stanje vjerničke prosvjetljenosti na ovom svijetu da dosegne značenja metahistorijske čistote čovjeka.
Sva ova slojevitost abdesta pokazuje nam se ako znamo da se abdestimo vodom, tim Božijim darom koji sadržava u sebi duboku simboličnost. Mnogi ajeti našu pažnju usmjeravaju na kišu koja se spušta kao Božiji blagoslov na isti način kako je spuštena i Objava (zato je u islamskoj tradiciji pogrešno kazati da kiša pada jer bereket silazi a ne pada). Objava i voda su “tenzil” spušteni, poslani dolje, i voda i Objava su predstavljeni kao Božija Milost koja čovjeku omogućava i pruža život. Voda kao milost ima ozbiljno djelovanje na dušu svakog čovjeka a uz to i čisti tijelo. Ne zaboravimo da je Ejjub a.s. naređeno da se opere vodom koja je kuljala ispod njegovih nogu. Tako je on izlječen od bolesti.
KORISTI NAMAZA U DANAŠNJEM VREMENU
Poslanik islama je ukazao na koristi namaza i posljedice njegovog ostavljanja. Tako se u jednoj predaji izostavljanje namaza poredi sa kufrom. Fakihi su svjesno napuštanje namaza okarekterizirali nevjerništvom, a drugi smatraju da se tu radi o griješenju koje svakog muslimana obavezuje na tevbu.
Ljudi koji izgube svaku pomisao na namaz zbog slijeđenja svojih pohota, doživjeće potpuno razočarenje na ovom svijetu. U tom smislu treba sagledavati i rasprave fakiha o izostavljanju namaza. U Kur’anu (19:59) se veli. “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše, oni će sigurno zlo proći”.
Posmatrano iz rakursa ovdašnjih zala koje opsjedaju čovjeka u svijetu moderne znanosti, duhovni život čovjeka je jedina nada spasa u svakodnevnoj rastrganosti između ciljeva koje zadaje ovo vrijeme i realnih ljudskih mogućnosti. A duhovni život u islamu je utemeljen na duhovnoj snazi namaza. Koristi namaza su mnogobrojne u vrtlogu današnjeg vremena.
Prof. Nasr je zapisao u svojim djelima jednu lucidnu misao. Tako on primjećuje da se problemi koje uzrokuje moderni čovjek svojim zaboravljanjem trnscedentne dimenzije života, zatočeništvom njegovog bića u kafezu matrijalnog svijeta i ograničavanjem njegovih horizonata na čisto tjelesni aspekt, mogu riješiti jedino spoznajom da je čovjek načinjen za besmrtnost a njegova inteligencija stvorena za dosezanje Apsoluta.
Za istinsko razumjevanje navedenih misli mogu nam pomoći naši glasni vapaji, poput zapitanosti – šta to danas zadovoljava našu dušu u ovom svijetu pojavnosti, svijetu oblika i formi, ako je išta i može ispuniti? Namaz pomaže čovjeku da pobjegne iz tamnice matrijalnog postojanja, da se vrati svom iskonu.
Ako čovjek želi savršenstvo duše mora ući u formu koja odražava njegovo duševno stanje. U ovom svijetu formi bez duhovnosti čovjek ostaje obezglavljen. Nažalost, danas čovjek u modernom svijetu ne osvaja prirodu svojim znanjem već gubi sebe i svoj jedini autentični svijet. Čovjek se danas sve više osjeća usamljenim, izgubljenim, bez duha i smisla, ispunjen lažnim nadanjima i iluzijama. Ne samo da čovjek nije okrenuo oštrice svoga razuma prema osvajanju kosmosa već su one davno promjenile svoju putanju, prema njegovu srcu. To je rezultat obezduhovljenog ljudskog razuma. Kazali bismo da danas čovjek pati najviše od nedostatka duhovnosti.
Zato će prof. Nasr kazati da čovjek treba biti stalno u namazu jer se jedino na taj način uspostavlja harmonija između čovjeka i zemlje. Naime, današnjem depersonaliziranom čovjeku namaz vraća integritet kojeg je razorila moderna kultura. Namaz uključuje čovjeka u kosmičko pokoravanje Bogu, dž.š. Tako se u Kur’anu veli: “Njemu se sve pokorava” (2:116), “Svi znaju kako će Mu se moliti i kako će ga hvaliti” (24:41).
Ako Sunce svojim izlaskom i zalaskom se pokorava svome Stvoritelju ali i svaki čovjek na razini biološkoj se pokorava Stvoritelju, primjera radi, svojim rađanjem i umiranjem, svakim svojim udisajem i izdisajem. Prema tome, prirodno je da se čovjek svjesno svome Stvoritelju pokorava i u svome životu. Nije prirodno da se ne pokorava kao što nije normalno da čovjek zatvori usta i nos pa neće da diše.
Namaz štiti čovjeka u ovom svijetu pojavnosti od svih vrsta obožavanja stvari jer one nisu Transcedentne. A Bog, dž.š. je usadio u srce svakog ljudskog bića prirodnu čežnju za Trancedentnim. Zato musallija čini sedždu samo Bogu Dragom i nikom više.
Naravno da je čovjek na dunjaluku ukliješten između čežnje za Uzvišenim i privlačnosti ovog svijeta. Čovjek se suočava sa unutrašnjom borbom. On ima izbor između oslobađanja samog sebe i gubljenja samog sebe. Oslobađajući svoju dušu od tereta ovoga svijeta, musallija oslobađa samog sebe. U Kur’anu se spominje duša sa dvostrukom inspiracijom, za razvratnost i intimni osjećaj za Bogom “(Tako mi) duše i Onoga ko je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini” (91:7,8). Dunjaluk poziva dušu da slijedi put zla. Duša musallije poziva čovjeka na dobro.
Prema tome, namaz nam pomaže da uđemo u jedan, sasvim drugi i realniji, svijet koji se sastoji od tri nivoa:
- nivo prisjećanja (u namazu činjeći zikr mi se prisjećamo i svog istinskog položaja na ovom svijetu)
- nivo upravljanja vremenom (namazi su u tačno određena vremena)
- društveni i individualni aspekti koji se postižu namazom (namazom ne postižemo samo individualnu korist o kojoj smo naprijed govorili već zajedničkom namazima se učimo i društvenom životu)
S toga, u današnjem vaktu klanjati, biti musallija, znači biti sa Dragim Bogom što implicira biti sa sobom i drugim, pravilno raspolagati vremenom, kontrolirati ljubav za imetkom, razviti osjećaj za druge. U ovom svijetlu nam se razotkriva i značenje kur’anskog ajeta: “Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno. Sjećati se Boga poslušnost je najveća.” (29:45). Sjećanje u namazu je najveći izraz poslušnosti koju čovjek iskazuje prema svome Stvoritelju.
UNUTARNJE TAJNE NAMAZA
Namaz ima svoje tajne koje dosežu samo iskrene musallije. Imam Gazalija u svom Ihjau navodi nekoliko preduvjeta za dosezanje tajnih namaza, za otkrovenja koja doživljavaju iskrene musallije: prisustvo srca (hudurul-kalb), razumjevanje (tefehhum), iskazivanje poštovanja (ta′zim), srahopoštovanje (hejbe), nada (redža) i stid (haja).
Imam Gazali podrobno objašnjava značenja navedenih uvjeta na putu dosezanja tajni namaza. Naša pažnja u namazu treba biti usredotočena prema našem Stvoritelju a to je moguće ako je naše srce prisutno u namazu. A srce slijedi ono čime je čovjek zainteresovan. Ako je čovjek zainteresovan za ovodunjalučke stvari, srce ga slijedi i odvlači njegove misli i pažnju u namazu.
Ako srce nije prisutno u namazu, ono nije blokirano, nego kola kroz ono čemu je od ovosvijetskih stvari posvećen interes. Zato Gazali veli da nema načina, niti tretmana, za prisustvo srca do posvećivanja interesa namazu. Dakako da uzrok pojave misli može biti vanjski ili unutarnji podsticaj. Vanjski je ono što provocira sluh ili se pojavi pred očima musallije. Unutarnji su uzroci još teži, jer onome kome se pažnja raspline ovosvjetskim uvalama, ne može mu se misao skrasiti ni u jednoj oblasti. Lijek je, navodi Gazali, da osmotri ono što ga sprečava da mu srce bude prisutno.
Mnogo se u Ihjau pojašnjava stanje našeg srca dok smo u namazu. Namaz traži musalliju čiste duše da bi mogao osjetiti sve blagodati namaza i prodrijeti u sve njegove tajne. To nisu kadri dostići oni čije misli lutaju, oni čija srca nisu prisutna u namazu. Gazali veli da su uzrok tome ljudske strasti a lijek je u odsjecanju stabla strasti.
Tako Gazali upotrebljava jedno sugestivno poređanje sa čovjekom pod stablom u dubokom razmišljanju koga ometa cvrkut vrabaca na granama. Uzaludno je, veli Gazali, tjeranje vrabaca sa grana jer se oni stalno vraćaju. Izlaz je u odsjecanju stabla. Isto tako i stablo strasti kada se raširi i razgrana, privlači misli musallije. Lijek je u odsjecanju stabla jer su uzaludna naša nastojanja da se odbiju misli. One se vraćaju kao muhe, kad se god otjeraju/zebbe one se vraćaju/abe i zbog toga su i nazvane zubab/muhe.
Tek kada je naše srce prisutno dolazi do razumjevanja prefinjenih značenja koja se pojavljuju samo u momentu kad smo na namazu, musallija iskazuje poštovanje iz kojeg izvire stanje straha koje je rezultat spoznaje Božije moći. Musallija spoznaje i Božiju blagost, plemenitost koja je uzrok njegovog nadanja.
Sa ovakvim osjećanjima dolazi i stid koji se temalji na spoznaji naše manjkavosti, o ličnim mahanama i nedostacima, neiskrenosti, ružnoći nutarnjih poriva i težnji ka trenutnom uspjehu u svim postupcima.
Kada musallija ispuni navedene uvjete osjetiti će veličinu namaskih radnji, spoznati će tajne namaza koje se kriju iza svakog pokreta u namazu.
Tek tada će za musalliju vanjska čistoća biti put do čistoće njegova srca. U svom pokrivanju stidnih dijelova tijela on će razmišljati o pokrivanju dijelova svoje nutrine i bestidnosti svojih skrivenih misli. Musallija će kroz spoznavanje toga tražiti lijeka u namazu.
Za iskrenog musalliju će samo okretanje prema Kabi značiti okretanje vanjštine svoga lica od svih drugih pravaca. Kada jezik izgovori Allahu ekber, srce takvoga neće poreći.
Na kijamu/stajanju će biti prisutan tijelom i srcem jer je svijestan da stoji pred svojim Stvoriteljem. To što glava nije uzdignuta znak je da srce treba biti ponizno, čisto od oholosti, svjesno težine stajanja pred Bogom, dž.š. On je potpuno svijestan i odlučan da svoj najčasniji dio tijela, lice spusti i prisloni na najmizerniju stvar, prašinu. Spreman je samo i jedino Bogu, dž.š. sedždu učiniti.
Sedžda, kijam i ruku′ jesu sastavni dijelovi namaza ali i ibadeti sami po sebi. Oni imaju kontinuitet od Adema a.s. do Muhammeda a.s.. To jesu posebni vidovi ibadeta, približavanja našem Stvoritelju. Šejtan je stalno u zasjedi da odvrati čovjeka od sedžde, od namaza iz zavisti što će musallija razgovarati sa Bogom dž.š. Ta njegova zavist proizilazi iz njegove neposlušnosti kada nije učinio sedždu. Zato se ljudima skreće pažnja da traže spas u sedždi.“O vjernici, u namazu se pregibajte, i ničice padajte, i vašem Gospodaru robujte, i dobro činite da biste postigli ono što želite” (22:77).
“Zato veličaj Gospodara svoga i hvali Ga, i molitvu obavljaj i sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!” (15:98,99) Kako kaže Poslanik islama namaz je mi′radž vjernika, taj jedinstveni duhovni uspon čovjeka na ovom dunjaluku. Sa namazom čovjek stremi pronalasku samog sebe a bez namaza pada u ralje ovodunjalučkih zamki. Drugog puta nema, ili uspon ili pad. Kako put duhovnog uzdizanja traži iskrenost, nepatvorenost, nedvoličnost tako će svaki musallija prema drugim ljudima biti iskren. Dvolična i podijeljena ličnost prema Bogu, dž.š. je takva i u ljudskim komunikacijama i odnosima. Daleko od toga da se tajne namaza poput Poslanikova mi′radža mogu znanjem u riječi pretočiti. Iskustvo musallije je osobno i samo njegovo.
Rifet Šahinović