Nastavljamo dalje, price o nasim povratnicima u Rogaticu. Nasi dopisnici, Zambi i Ermin vrijedno rade i svojim pricama nam omogucuju da osjetimo taj povratnicki zivot. Danas su bili u posjeti kod roditelja naseg Cobera. Nadam se da ce nam se i Cober uskoro pridruziti na ovim lijepim novim stranicama. Evo njihove nove povratnicke price.
Nakon Podhrida,i Podljuna evo nas na Trgu, treci ulaz, cetvrti sprat, stan br.16. To je stan Fadila Talovica. Zvonimo na vrata,vrata se otvaraju i cuje se dobrodoslica, bujrum .Na vratima ponosno stoji starina Fadil Talovic a iza njega vidim poznati osmijeh tete Savete.
Dosao sam na vrata meni izuzetno dragih ljudi pored kojih sam odrastao.Ulazimo i sjedamo u topli dom Talovica. Gledam dvoje staraca koji su oronulog zdravlja, kako se stoicki nose sa svojim godinama,bolescu,pa i samocom. Gledam osmijehe tih meni dragih ljudi a u tom momentu vraca se film u sedamdesete godine proslog vijeka.Vidim ih pred zgradom na Polipi koje vise nema, vidim svoje djetinstvo.Polipe ima ali zgrade nema,ali hvala bogu ima njih, mog Fadila i tete Savete.Poslije tople dobrodoslice,razgovor je krenuo spontano. Takvi su to ljudi jednostavni,skromni a iz njihovih lica zraci dobrota i toplina, ljudskost, sve ono sto cini covjeka covjekom.
Moj Zambi nastavlja Fadil:
Ako zivot pise romane beli bi ja mogao napisati citave edicije o zivotu,ljudima,obicajima,i ljudskim patnjama.Znas da me zivot nije mazio, ni mene ni moju Savetu. Bilo je tu svega, uspona i padova ali bogu hvala nakon svega dozivljenog i svih putesestvija evo nas opet na svome i u svome.
Vratili smo se 12.03.2001 godine ,tada nas je bilo na Trgu mnogo vise ali sta ces, ljudi iz ovih ili onih razloga prodadose stanove bud zasto i odose.Ne znam, mozda se sada kaju. Imam svaki dan ponuda da prodam stan, mogu to uciniti ali se postavlja pitanje sta ja to mogu za iste pare uzeti tamo negdje i opet stranac.Mnoge stvari me bole i smetaju ali sta se tu moze,svoju snagu i ja i Saveta crpimo od nasih sinova.Imam dva zlatna sina Bracu i Sitka koji su trenutno u Austriji,svakodnevno se javljaju telefonom, cesto i dolaze i obilaze nas. Materijalno smo obezbijedjeni,ali nedostaje mi komunikacija i druzenje sa nasim ljudima.
Sto se tice bezbjednosti i odnosa sa komsijama, oni su dobri i korektni.Imamo obostrano postovanje i po tom dijelu nema problema, Jedino mi je to sto sam jedini bosnjak na Trgu ali eto izadjem u carsiju pa se sretnem sa rajom koja su se vratila, popije se kahva, proljuduje.Fadil je uvijek bio veselog duha i uvijek spreman na salu pa ovom prilikom rece:”Slusaj Zambi odoh u Mongoliju da gradim drzavu jer ovdije nemam sa kim.”Gledam tetu Savetu koja je nasmijana i vedra duha ali njena svakodnevnica su invalidska kolica. Medjutim ne predaje se majka koja je rodila dva zlatna sina Bracu i Sidka.
Zambi molim te rece Fadil poruci nasoj raji po dunjaluku da najljepse sunce grije u Rogatici, i da nigdje nije ljepse nego u nasoj Rogatici. Neka dodju, neka nas obidju, neka nas ne zaborave.Daleko bilo da ovo neko pogresno ne shvati, nasoj raji je tamo negdje dobro ali ipak je najljepse u nasoj carsiji. Neka su svi zivi i zdravi sirom svijeta i da im se sve zelje ispune,da dodju do svog cilja, to im zelimo ja i moja Saveta.