Silovane su djevojčice, od devet i više godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je «udariti na čast žene muslimanke», teže i od samog ubistva. Naše nene i majke, koje su čitava života na svojim glavama imale skromne, ali čiste i mirišljive šamije i kojima nikada ni jedno muško oko osim muževo, nije moglo da vidi jednu dlaku na glavi, one koje su iz poštovanja ustajale pred muškom djecom, koje nikada nikome nisu kazale ružnu riječ i koje su bile časne i ponosne, u toku agresije su bile ponižene i silovane od zvijeri u ljudskom liku. Za Bošnjakinje je čin silovanja bio i ostao težim od ubistva. Toga su zločinci bili svjesni, te su projekat silovanja sistematski provodili na čitavom okupiranom teritoriju RBiH.
________________________________________________________________________________________________
ŠESNAEST GODINA OD POČETKA ORUŽANE AGRESIJE I GENOCIDA U RBIH
Braćo i sestre u islamu! Danas 27. rebiu-l-evvela 1429.h., što odgovara 04. aprilu 2008. godine, hutbu sam naslovio sa «Šesnaest godina od početka oružane agresije i genocida u RBiH». Za pomenutu temu sam se opredijelio iz razloga što se za dva dana, 06. aprila, navršava šesnaest godina od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, od strane krnje Jugoslavije, a nakon godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske. Uzvišeni Allah u Suri El-Burudž govori o narodu, koji je ubijao vjernike samo zbog toga što su vjerovali, pa u ajetima od 4. – 9. pomenute Sure stoji:“قُتِلَ أَصْحَابُ الْأُخْدُودِ“(4) “النَّارِ ذَاتِ الْوَقُودِ“(5) “إِذْ هُمْ عَلَيْهَا قُعُودٌ“(6) “وَهُمْ عَلَى مَا يَفْعَلُونَ بِالْمُؤْمِنِينَ شُهُودٌ“(7) “وَمَا نَقَمُوا مِنْهُمْ إِلَّا أَن يُؤْمِنُوا بِاللَّهِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ“(8) “الَّذِي لَهُ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَاللَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ“(9) (سورة البروج: 4-9)«Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali,»(4) «i vatrom i gorivom ih napunili,»(5) «kada su oko nje sjedili»(6) «i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili!»(7) «A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali,»(8) «Čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, – a Allah je svemu Svjedok.»(9) (Suretu El-Burudž: 4-9)
U Bosni i Hercegovini, domovini dobrih i plemenitih Bošnjana, ljudi koji su stoljećima svjedočili svoju dobrotu i toleranciju prema drugima, ubijani su svi redom, samo zato što su muslimani i na taj način je premašen zločin pomenut u citiranim ajetima.
Početkom 1992. godine, srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Memorandum SANU-a (Srpske akademije nauka i umetnosti), sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao «nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili», razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo Srpskog naroda, ali i obavezu tadašnjeg političkog srpskog rukovodstva. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je “ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda”. U cilju stvaranja “Velike Srbije izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i “događanja naroda”.
Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodile: tako-zvana JNA, jedinice MUP-a Krnje Jugoslavije, para-vojne formacija krnje Jugoslavije: Arkanovci, Šešeljevci i drugi i izdajničke srpske snage iz BiH. Pošto Srbi u BiH nisu bili locirani na jednom području, a posebno uz Drinu, već su bili disperzirani na većem prostoru BiH, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja i na razne načine mučenja većine Bošnjaka i protjerivanja malog broja preživjelih. Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije II Svjetskog rata, zamijenili šajkačama i kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s’ koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe tako-zvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane RBiH, koje smo mi građani RBiH kupovali, stavljeno je na raspolaganje bradatih i pijanih četnika, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze sa islamom i muslimanima.
I uživali su u svome zločinu, smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom Srpskoga naroda, a jadni li su svi narodi i pojedinci, koji na zločinu gradiše vlastitu slavu!!! Agresori na BiH nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je žderao krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je bludničio i onoga koji je čuvao svoju čast, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa, prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali da budu poubijani, na što svirepiji način.
Kada Srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, muslimana od nemuslimana, svi osunećeni građani Bijeljine su bili ubijeni. Silovane su djevojčice, od devet i više godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je «udariti na čast žene muslimanke», teže i od samog ubistva. Naše nene i majke, koje su čitava života na svojim glavama imale skromne, ali čiste i mirišljive šamije i kojima nikada ni jedno muško oko osim muževo, nije moglo da vidi jednu dlaku na glavi, one koje su iz poštovanja ustajale pred muškom djecom, koje nikada nikome nisu kazale ružnu riječ i koje su bile časne i ponosne, u toku agresije su bile ponižene i silovane od zvijeri u ljudskom liku.
Za Bošnjakinje je čin silovanja bio i ostao težim od ubistva. Toga su zločinci bili svjesni, te su projekat silovanja sistematski provodili na čitavom okupiranom teritoriju RBiH. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su na oči majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, koja je prije nekoliko dana uvrštena na listu spomenika kulture pri UNESC-u, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac i pekli na ražnju, asocirajući na roman «Na Drini ćuprija», velikog četničkog ideologa, Ive Andrića. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina, nad kojima um staje… U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali pomoć civiliziranog svijeta i brzu i efikasnu akciju, jer je pravo svake članice UN-a da joj se pruži zaštita, kada bude ugrožen njen teritorijalni integritet. Ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz naoružanja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u RBiH se ogleda licemjerstvo Međunarodne zajednice. Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, u periodu 1992. – 1995., je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka, kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru. Dogovor u Karađorđevu, između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome.
Srspki i Hrvatski agresori su u ime velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva, počinili zločin nad onima koji su za njih «poturice», «balije» ili Muslimani – Bošnjaci. Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru BiH, a posebno u tako-zvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi i Goraždu se događao na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj, njihovo biološko istrijebljenje, kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da „čuje i vidi“ gluha i ćorava Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje, potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu. Evropa je, prema tome pala na ispitu, kada je bezdušno posmatrala kako se Bošnjaci, jedan od njenih najstarijih naroda ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet.
U Sarajevu i BiH su prije pet stoljeća, u vrijeme kada se Evropa ponosila prljavštinom, bila: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta, biblioteke i tako dalje. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi.
Eto, to su: civilizacija, tolerancija i suživot, koji su trajali stoljećima i to je ljepota bosanske duše, jer Bošnjaci vjeruju u Jednog Allaha, koji u 99. ajetu Sure Junus poručuje: “وَلَوْ شَاء رَبُّكَ لآمَنَ مَن فِي الأَرْضِ كُلُّهُمْ جَمِيعاً أَفَأَنتَ تُكْرِهُ النَّاسَ حَتَّى يَكُونُواْ مُؤْمِنِينَ” (سورة يونس: 99)«Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?» (Suretu Junus: 99) U «civiliziranoj i demokratskoj» Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih biti, jer se navodno ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu… U Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je priznata i genocidna tvorevina Dejtonska Republika Srpska.
Ono što bi međunarodna zajednica trebala da uradi je da ukine tu vještačku i zločinačku tvorevinu, koja je za BIH veliko opterećenje, a za njih sramota i dokaz licemjerstva. Kada Međunarodni sud pravde u Hagu prije godinu dana nije donio pozitivnu presudu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju na RBiH, ovo bi trebao da bude minimum minimuma koji bi makar ublažio tu međunarodnu sramotu.
Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju i genocid nad Bošnjacima! O tome međusobno razgovarajmo, a posebno sa našim potomcima, kako bi stalno bili na oprezu i spremni da se odbrane! Budimo budni i oprezni!
Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima, čekamo naše klanje!Gospodaru, očisti nas od grijeha, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena, sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete, u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!Sarajevo: 27. rebiu-l-evvel 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd» 04. april 2008.g. Nezim Halilović Muderrisوَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!