Još jedna povratnička priča našeg Zambija i Ermina. Ovaj put su bili u Kruščici kod Alije Vražalice i njegove supruge Ramize. Slijedi njihova priča.
Petak je popodne, kiša hoće i neće, nekakvi se oblaci navukli iznad naše čarsije. Gledam to idući niz Toplik pa do Vatrogasnog, a onda na krivini oživi u meni slika raje iz Kruščice.Vidim Irmu kako sa malom rajom igra lopte na pijaci. Odozgo ide Fikret-Nalet s cigarom u ustima, umiješa se medju malu raju kao da i on igra lopte.
Vidim Hapeta kako ga tjera da pusti malu raju da igraju lopte, a da oni idu u Slatko ćose.
Jedan trenutak i vratih se u stvarnost. Dragi Boze, sto ti je zivot. Protrljah oci i svatih da sam budan sanjao.U tom snu i sjecanju dodjoh u avliju naseg dragog sugradjanina i komsije Alage-Alije Vrazalice. Nadjoh ga na stepenicama nosi naramak drva i sa osmijehom nazva selam govoreci:
“Bujrum Pavice, kojim poslom?”.
U dvije – tri rijeci ja objasnih a stara ljudina s odusevljenjem prihvati nas prijedlog i poce svoju pricu:
„Moj Zambi, nije ovo meni prvi povratak u Rogaticu, rece Alaga, pa podize naocale i duboko udahnu.„Jah tako je to, i nastavi: “Poslije onog rata sam bio po domovima, 1950 godine u Bosanskom Šamcu. Dragi Boze, ja sam svaki dan saanjao svoju Rogaticu i zelio kamen i kaldrmu na nasoj carsiji, ali dozivio sam sa svojom Ramizom i sa svojom djecom da ponovo napustim Rogaticu, ne svojom voljom.
Prvi konvoji i autobusi koji su krenuli iz Sarajeva prema Gorazdu, bio sam u njima,samo da prodjem i vidim svoju Rogaticu. Sta ces, to je jace od mene. Vratio sam se na isti dan kao i nas Fadil Talovic, 12.03.2001 godine.
Cak sam i tri noci nocio skupa sa njim u njegovom stanu na Trgu. Gledam i slusam tog covjeka, i sa kojim odusevljenjem govori o tom vremenu, o povratku i zivotu u svojoj avliji.
“Mogu ti reci Zambi, nastavlja Alaga, da sam mogao zivjeti u Brezi gdje imam kucu i imanje. Sve je to lijepo, ali nista bez moje avlije, moje Rakitnice, moje Kruscice, svoj na svome. Avlija puna unucadi, imam ih Bogu hvala petero. Svaki vikend su tu moja djeca, sin Asim i kcer Amela.Unucadi ljetni raspust provode u Rogatici, pa imam osjecaj da me podmladjuju, ipak ja imam i dosta godina. Davno je bila 1937 godina kad sam se rodio, ali sudbina je htjela da dva puta idem iz rodnog grada i da mu se vracam. Tako je valjda sudjeno, ali Bogu hvala, ziva glava i celjad sva na broju.
Jedino mi je problem sto moja Ramiza nije dobrog zdravlja, zastade Alaga, i sa sjetom pogleda svoju Ramizu, koja je svo vrijeme slusala njegovu pricu, pa u tom momentu progovori ta ljudska velicina koju svi dobro znamo, jer nas je mnoge izlijecila i posavjetovala kako koji lijek da trosimo. Sa njenim specificnim osmijehom rece :
“Bogme djeco ovaj rat mi je donio dosta zdrastvenih problema, ne mogu na noge. Dva puta sam operisala kuk, pa me to boli i nervira, jer ja sam osoba koja je cijeli zivot na nogama i u pokretu i ne mogu biti besposlena”, govori majka koja je rodila dvoje izuzetne djece, Amelu i Asima na koje su ponosni ovi casni roditelji.
Upitah moje drage sagovornike kakvi su komsijski odnosi a oni u glas rekose: „Nije to kao nekad, i Alaga dalje nastavlja : „Tacno je da smo jedini povratnici u Kruscici , i svjesni smo da mnoge stvari nece nikad biti kao sto su bile, ali nemamo zbilja nikakvih problema. Ako hoces ocjenu, oni su dobri, po tom pitanju nemamo problema.
A vasa bezbijednost i sigurnost, umijesah se? Alaga se nasmija pa rece: “Oni po Hrasnici i Ilidzi imaju vise problema po tom pitanju nego mi. Nas niko ne napada, niti pljacka. Eto ja zasad toliko, sto se mene tice.Hvala ti Alaga, tebi i teti Ramizi na iskrenosti, ali ako mozes jos da mi kazes, sta bi ovom prilikom porucio rogatickoj raji :
”Pozdravljam ih sve sirom svijeta i zelim im sve najbolje u zivotu. Svuda je lijepo, ali gdje je Ljun tu je naj ljepse“.
