Jedna slika u forumu prije dvije godine me jako asocirala da napisem ovaj tekst, a sada me ta ista slika na naslovnoj strani ponukala da ga prenesem i na ovu nasu novu stranicu.
Vec je drugo ljeto kako smo preselili u nas stan u novoizgradjenoj zgradi na Trgu. Jos uvijek sve mirise na novo.
Zidovi odisu tek nanesenom bojom, plocice i zidne i podne svojim bljestavilom, stvari poredane istancanim mladalackim ukusom, svojom ljepotom. Topla je avgustovska noc, jedna od onih prijasnjih , kako je samo moglo nekad u Rogatici toplo biti. Pola deset navece. Cula sam kratko zvono na vratima i kako sam bila u neodloznom poslu oko svoje tek rodjene bebe, povikala sam glasno:“Udji!“ Prije nego sto sam se i okrenula da vidim ko je, prostorijom se razlio takav opojan miris, cini mi se da sam ga prvi put u zivotu osjetila.
Okrenula sam se i vidjela nju, i sad mi je pred ocima, sva u pokretu kakva je uvijek i bila, sa velikom stabljikom bijelih cvjetova u ruci. Miris tih prelijepih cvjetova, cije su se latice tako prposno razvile na sve strane da pokazu svoje duge zute pipke, potisnuo je sve one mirise novog i lijepog u kojima sam do tada uzivala. Ubrala ga je u basti njene drage mame Fike i toliko je bio lijep i opojan da mi se cini da nikada prije nisam ni vidjela takav cvijet, ni osjetila takav miris. To je moglo iznici i porasti tako lijepo samo u rogatickim bastama, uzgajano i njegovano sa velikom paznjom i ljubavlju kakvu su imale rogaticke majke i nane.
I danas me zambak i kao ime i kao cvijet podsjeca samo na moju dragu Aidu a.r. Neka tvoja divna dusa uziva u bastama najljepsih djulistana.
