“Upravismo,rode moj rodjeni, nedje.Velis da ne znas kuda cemo. Na koju cemo sad stranu. Sta mislis, da okrenemo niz Zakulu pa preko mosta pa poprijeko kroz Kratine pa na Banderu. Dobar je sejir ozgo. Pukla sva carsija pred tobom. S vrha- dodna. Ni blizu ni daleko. Vec potaman. Mores i insane prepoznati , a ako jos ko glasnije sta prozbori onda si debelo siguran da je to taj insan sto mislis da je on. A kad bi lopta udari u plavu metalnu ogradu, na Kosarci, rodjeni moj,cuje se i na Crnoj Glavi…Nego, da te preturim na drugu stranu.Rame mi otrnjelo.”
Preturih ga, sav uznojen od ove vreline, na drugo rame te ga s obje, s lijevim dlanom ga pridrzavah ozdo-drzah mu vagu, a i pripomogoh mi ramenu, a sa drugom, ama svom rukom, u vinklo preko obraza i uha pa preko tjemena s prstima, skvrcenim od ovog mahluka sto ga vucaram sa sobom evo vec pedesetipet ljeta.
Pridrzavah ga za rucku, opet vodeci racuna o vagi kusajuci kakvu mi ispomoc usku i pokratku ramenu. U tom, kako je tezak i nakav nikakav za nositi, zaboravih kolko sam pritisko uho i obraz i ovo po oka sto mi je ostalo da, ko bajagi, njime zurim predase. Dje cu stati. Da ne ugazim usta, da se nasta ne sapletem da ne upanem u kaku jamu. Gluho bilo da se dje ne rascerecim. Ona druga pola,sto ju je jaka sakrila,zazmirila , haman podpazuhom, usmrdjelim od znoji i cemera, i suti. Trpi slane ujede i samo sto ne stenje.
“Ama,rode si moj,zaboravih ja ne samo na obraz,uho i- na ovo po oka, nego zaboravih ja , mescini sve. Sturih ja iz pameti, a gledajuci da je tebi bolje, sebe sva.Zadnjijeh godina smetnuo sam ja i sebe i sve oko sebe poradi tebe. Samo nek je tebi bolje. Nek se ti sta ne patis. Nek ti sta ne teglis…a meni kako je tako je. A i bas tebe boli kako je meni…a mogo bi pomoci da hoces. Eto, makar malo, malicukar da pripazis da se to, sto je u tebi ne mice,ne vrti ko usran maksum u pelenama, da ne remeti red i bunu da pravi. Da te ne otvaram svaki cas, vec podjahkad, u ti vakat ko sto je i red i obicaj. I kuca se sprema od vakta do vakta.
Pa, bolan ne bio, ni tebi nije dobro da te stalno otvorizam. Mogu ti brave sta poremetiti…a onda mi te valja prijuzom-il bi volio da ti strane cijem drugim vezujem. Kakav si, nekad i konac siveci bi bio potaman, a opet,nekad ni kajasa ne bi bila jaka da te saulise. Da te, kad ti se to u tebi zakolobata, drzi ko sto je i red. Ko i svaki drugi kufer. Ha ga mora insan nositi zavori ga i zakljuca , ako je sta noviji, moderniji kako bi zenskad znala kasti…A kad to utebi bunu napravi i pomahnita onda se sav zatreses, upjenis vas butum i muka te je onda nosati sa sobom. Mores se otklopiti dje u nezgodno vrijeme il na kaku neprilicnu mjestu pa belaj more izbiti. Nimalo nije dobro kad ti se sam kufer otvori, jal da ti ga neko drugi, sem ti licno, otvara il da ti ko ascare , jal kriomice potpomaze.
Belaj je onda. Golemi belaji…..Eno, bolan, kako, jal sami jal him ko pripomoze, anamo onima se otvorise , njihovi koferi-vojni sanduci…pa vidjel sta bi. Zulum ucinise. Nejac potrase. Za sjeme him se neznalo! Ni u zakavdaku!……Zato, pripomozi podjahkad. Da makar ono , sto bi Osmo kazo -ono sto mi drugi utrpase,ne promilja i ne izviruje i ne izhavjescuje me. Ono tudje zna da izhavijest….A bio sam, eto vako ko ovdi , gledo kako se Mujin kufer otvori. Ma ne otvori se on sam , niti ga on otvori. Jok. Sam.
Jok. I kljuce mu bijase dobro zdekovo i prikrio ga je bio, a vala nista pogano u njemu ne bijase. Sam sam gledo. Al nadjose mu ga i na silu uzese i otvorise……. i ode…….Bijasmo se ponadali tih dana da nam bar Muju vrate: ko ce nam , bolan ne bio, zube vaditi. Muju da nam vrate. Jebes Kufer!…Al jok.”
Bogme nesta i u ledjima upalilo, vamo pod pleckom pa sve ko govori da opet premjestim mu mjesto, opet na drugo rame,bogami ko da hi imam peses,a opet lahko je govoriti : promijeni rame jal saku,al valja to i ciniti. Otkud, odsvakle zigucka i pecka i otkud i od svakle svak vice: promijeni i kad bih to sluso i stalno mijenjo ramena ne bi mi bilo ni s mjesta maci, vec bih samo premico s ramena na rame, iz sake u saku, spotpazuha potpazuho.Ne bih ni ko spuz , a kamo li ko insan se mico. A hoditi se mora. I tegliti ti kufer. Ja i ja, ja i ti , moj Zele. A kad te pomenuh znas li , jal ko drugi mozda zna: dje je to -zakavdak i sta mu ga to dodje -u suru?Meni se cini da ono prvobitno,dje to prije upotrebljavasmo se ko malo promijenilo pa rekoh da vidim :dje ,kad ,kako i ko?
Selam i pozdrav Rogatici!!