Prica je ispricana 08.08.2005. godine na nasem forumu, a bice uvijek aktuelna jer svjedoci o ruznim vremenima koja se ne smiju zaboraviti.
Danas sam za veceru kuhao mladu buraniju. Solo. I odjednom,dok sam buraniju solio, naum pade mi so u julu 92. Dotjerase domaci i zli, pogan od ljudskog roda, pancevci i bjelorusi ovecu grupu nena, djece i majki, bolesnih i starijih muskaraca sa trga i iz Seljana, nekoliko porodica iz Sljedovica …, njih preko stotinu. Narod pocrnio. U rutama. Izgladnio.
Istravljen i izbezumljen. Goloruk. Bjen. Suti. Avaza ne ispusta. Samo oci lete. Tamo-amo, a suze same teku. Potocima.
U glavi nered misli. A s Pticijaka puca pam. I sam u strahu i panici spustih se, noge otkazale, na betonski pod skolskog hola i ne mogu da vjerujem da sliku, prizore oko mene uistinu vidim. Ne mogu da vjerujem da su ljudi odbacili sve ljudske vrijednosti. Ama bas sve. Da su postali”preko noci”i “odlucno” manijalni i da taj manijalnuk raste i prevazilazi sve mogucnosti kojima bi covjek mogao taj rast opisati. Nisam uspio do danas pronaci rijeci kojima bih mogao taj fenomen, tu bestijalnost…i evo opet nema rijeci, opisati.!…Ali NAROD je ZIV. Komsija Muhamed-Rodjak je u jednoj kesi sa sobom ponio nekoliko kutija Bijele Drine, bez filtera, tri vekera i…i saku soli, pazljivo spakovanu u najlonu, a sav je bio u ranama i crn od garezi dok je pokusavao gasiti kucu.
SO! NAROD ce i dalje ZIVITI. I PRICATI.
Pricace price i napustene, srusene i izgorjele kuce slijepih prozora ciji stanovnici su ili nestali sa ovih svjetova ili su sa strahom otisli nekud, preko suma. Negdje? gledaju i slusaju i bivaju svjedocima istine i pod svjetlima mjesecine ce pricati price postojanja i svog gospodarstva. Zborice NAROD. Neko je odvojio zidove kuca nam. Neko je odvojio nam familije, ali opet ima neko ko ce govoriti, pokoljenjima istinu.Te izgoreline od kuca i NARODA ostace odani jedno drugom, svom vjekovnom jedinstvu i opet ce NAROD kroz svoj, ovaj put ne kroz slijepi prozor gledati svoju bascu i carsiju. Pricace pricu i stari Hrid, ta kamena ljudina u cijim su se udubinama sad jehinje nalegle, a u zahladima kamenim guje. Okrnjen je. Oskrbio je od svoje starosti i posivio i lici na starca, zagledanog odozgo s visa negdje u daljinu i pati za nekim vremenima, ali je ostao i sacuvao svoju gordost i sjecanja na nas stari bosanski grad, u Bosni , sto pati , jos uvijek u krvi i nesreci svojoj. I zivjece dalje.
A oni? I oni ce pricati. Morace izaci iz krticnjaka manastirskih i onda na tenane i bez srkleta priznavati grijehe i cekati. Cekati vrijeme i kraj.
A kome je to imati, je pocetak kazne. Sama rijec cekati i vrijeme su ponekad teske kazne.