Evo već duže vremena pokušavam da prenesem na papir osjećaj koji me obuzeo za vrijeme posjete mezara mog rahmetli dajdže Abdulaha, na groblju u Visokom.
Pošten i ponosan čovjek, kakav je bio moj dajdža, nije imao razloga napuštati svoju kuću i svoj grad iako se već odavno pucalo po Bosni i Hercegovini i već odavno je sve ukazivalo na to da bi moglo biti belaja i u našoj Rogatici. Ali zašto? Pa mi nismo nikome ništa skrivili! Bile su riječi mog dajdže, ipak, srecom, odlučio je poslati dajdžincu i svoje dvije kćeri, dvije mezimice, dvije bliznice za neko vrijeme na odmor kod prijatelja u srednju Bosnu, u Brezu.
Ostao je sam. Kuća mu se odjedanput učinila pustom i puno većom nego nekoliko dana ranije kad je bila ispunjena grajom njegovih kćeri. Bješe mu teško. Svakodnevno bi navrać’o kod nas na kahvu da ubije dosadu i razbije brigu, brigu za svojima ne brigu za samim sobom.
Tako je to bilo onih dana, neposredno pred sam početak rata ili etničkog čišćenja Rogatice, kako bi se to drugim riječima moglo reći. Dani su bili dugi. Niko ništa nije radio i svi smo nestrpljivo očekivali šta će se desiti. Šta će se desiti sutra, ili do kraja dana ili do kraja sahata? Niko nije znao. Možda će se neko i upitati što nismo bježali ili se organizovali na neki drugi način, ali vjerujte ja se pitam isto pitanje šesnaest godina i nisam siguran da ću ikada dobiti odgovor. Na kraju smo shvatili da smo zarobljenici, zarobljenici svoje naivnosti i lakovjernosti, zarobljenici u svojim vlastitim domovima. Dajdža je sve češće navraćao i ostajao sve duže kod nas, dok jednog dana nije odlučio da prenese nešto garderobe i osnovnih ličnih stvari i pređe da živi s nama. Kuća više nije bila sigurna, pogotovu onako blizu džamije, a i nama će biti običnije, rekla je mati. I eto tako, dan za danom, imali smo dovljno vremena da pričamo o svemu i svačemu, da se vratimo daleko u prošlost, u vrijeme dok je joši babo rahmetli bio živ. Spomenusmo i nama dobro poznatu anegdotu, kad je ono jedne godine zapuho dobro jak vjetar i oborio veliko drvo trešnje kod nas na imanju u Kovanju. Kad je rahmetli babo sutradan pričao raji na benziskoj pumpi šta se desilo, dajdža se toliko zaprepastio:“U KOOOVANJUUU, ONUU VEEEELIKUU, MA ŠTA MI PRIČAŠ!!!“, da se posle više pričalo o tome nego o vjetru i nanesenoj šteti. Često bi se dajdža ušutio i zamislio, pa bi se onda trzno i rekao:“Jah, moj brate.“ Nisam ga pitao ali sam znao da misli na svoju Behku i kćeri. Volio ih je više nego samog sebe. Kao da je predosjećao da ih nikada više neće vidjeti.
Iz dana u dan, stanje u gradu postajalo je sve lošije. Počela su redovna granatiranja, nestalo je struje a onda i vode, grad je bio blokiran. Samo su kolone vojnih vozila prepune razjarenih, bradatih vojnika koji su svoju hrabrost iskazivali rafalima po usputnim građevinama, prolazile čaršijom. Dajdža je izgledao sve zabrinutiji i nervozniji, kao i svi mi. Vjerovatno je postao svjestan da je džavo odnio šalu. Ljutio se na sebe samog što nije otišao sa svojima, u Brezu. Sad je već bilo kasno. Prekasno! Nekoliko puta dnevno smo bježali u podrum zgrade da bi se zaštitili od granatiranja, koje je bilo sve intenzivnije. Niko se više nije kretao. Par dana ranije, snajper ubi Asima. Rahmet mu duši. Pošao da donese djetetu mlijeka. I sve tako do tog kobnog popodneva. Popodneva, kad sam ga vidio poslednji put. Granatiranje je postalo nepodnošljivo, tako da smo većinu dana proveli u podrumu, sćućureni jedan uz drugog, šuteći, očiju punih neizvjesnosti i straha. Onda su se začuli koraci i galama oko zgrade, pa razbijanje ulaznih vrata i poziv da izađemo vani prije nogo počnu pucati. Sve se desilo tako brzo.
Nemadosmo vremena ni da se pozdravimo, niti da kažemo jedan drugom bilo šta. Istrčali smo ispred zgrade i pod udarcima kundaka potrbuške legli na travu, među ostale zarobljenike, dok se svuda oko nas čulo pucketanje zapaljenih muslimanskih kuća. Dajdža, ko da ga sad gledam. Onako omanjeg rasta, punačak i na oči snažan, prosjede kose i brkova, u plavom radničkom mantilu, bezuspješno je pokušavao dokučiti tablete za pritisak iz desnog džepa mantila. I tada, samo za djelić sekunde, osjetih svu jačinu njegovog bola, nikada ih više neće vidjeti. Njegove kćeri, Dževahiru i Almasu.
Osam godina kasnije, dajdžu su našli u masovnoj grobnici, negdje na teritoriji sadašnje Republike Srpske, zajedno sa ostalim ljudima koji potrbuške ležaše tog dana, ispred naše zgrade. Jedini sam ja bio dovoljno sretan da završim u pet koncentracionih logora i dan danas nosim teret noćnih mora i krivice što sam živ.
I dok tako stojim pred dajdžinim grobom, pogled mi se ote na dio groblja sa nekih sedamdesetak mezarova. Svi isti. Na svakom od njih isto piše. Obuze me tuga. Koža mi se ježi. Tek kad priđoh bliže, moja sumnja se obistini. Svi ti mezarovi su od nepoznatih lica, pronađenih-neindetifikovanih, ostavljenih zaboravu, osobe nemilosrdno pobijene po gradovima Bosne. Prkosne ali i žalosne Bosne. Isto k’o moj dajdža.
**BEHAR** 11-06-2008