Jos jedna prica iz Rogatice. Ovaj put je nas Zambi posjetio nase povratnike u Mahali. Kroz svoj zivot ljudi pricaju istoriju nase Rogatice. Ove price su meni posebno drage jer te ljude jako dobro poznajem. Dolazeci u Mahalu kod mog prijatelja Hase Suvalije, vrlo cesto sam imao priliku da prelomim koju sa svojim imenjakom. Haso ga je zvao po nadimku koji se eto ne spominje u ovoj prici. Karaman mu je bi nadomak a odakle je dosao ne bih znao reci. Mozda nam nekom drugom prilikom Mehmed objasni i porijeklo tog nadimka.
A sada slijedi Zambijevo pripovijedanje iz Mahale.
Subota je, lijep i suncan dan. Podne je, uobicajeno u Rogatici subotom. Nista novo. Setam carsijom. Malo je raje na ulici. Laganim korakom prodjoh pored Kosarke do Mahale. Iduci prema Mahali gledam prkosni LJun, kotu spasa i zivota. Stoji gordo i dominira iznad carsije. Mnoge slike prolaze kroz datoteku koja je pohranjena negdje u podsvijesti .Slike lijepe, slike ruzne, ali eto kada se sve sabere i oduzme sve je to zivot. U takvom razmisljanju i raspolozenju dodjoh do naseg dragog sugradjanina Mehmeda Musanovica-Mese.
Avlija puna mirisa od prelijepih ruza i cvijeca. Miris se siri sve do Hamzine kuce.
Sta li ce to biti, koji tebe vjetar nanese, rece ovaj dragi covjek pa nastavi:”Bogami ko da si izvirivo,evo kahva gotova”, a na terasi sjedi jos jedna ljudska velicina i legenda naseg grada, Abdulah-Avdo Muftic-Mace. Sa svojim karakteristicnim osmijehom legenda ustade i poselami se sa mnom. U momentu dok smo se pozdravljali zacu se ezan sa Carsijske dzamije. Raja sa Mahale se izvinu, uzese avdest i odose klanjati podne.
Sjedoh i prepustih se lijepim mirisima koji su dopirali svuda oko meine. Zbilja lijepa avlija, lijepo uredjena i pravo mjesto za odmor.
Mehmed Musanovic je rodjen u Rogatici 12.05.1936 godine. Osnovnu skolu je zavrsio u nasoj carsiji a na zanat je krenuo 14.09.1950 godine. Zavrsio stolarski zanat, iako u penziji uvijek je na usluzi stari majstor svojoj rogatickoj raji.
Djetinjstvo, kako kaze, je proslo nekako kao ruzan san. Drugi svjetski rat, muhadzirluk u Sarajevu pa povratak u porusenu Rogaticu. Uzrastanje i stasanje je proslo u teskom zivotu, neimastinji, ali se eto ostalo zivo.
Vrlo su interesantna kazivanja ovih ljudi koji kroz svoj ljudski vijek prodjose kroz mnoge mecave i oluje i opstase. Sa koliko mudrosti i postovanja govore o proslim vremenima. Kroz razgovor Mehmed govori i oslikava vrijeme 1950 godine. Vrijeme kada je krenuo na zanat. Pominje zakrpljene pantalone, jer kako kaze, drugih nije bilo. Prica o nacinu zivota koji je iako tezak, kako kaze, bio sladak. Bilo je to vrijeme izazova, izgradnje porusene zemlje, skolovanja, prvih ljubavi i nestasluka.
Pa evo nekoliko anegdota iz tih vremena.
Mi raja iz Mahale, Canovca, Zorlovca smo se igrali na LJunu. Poslije igre,obavezno je bilo svuci naramak drva kuci i uvijek kada bi vukli drva neko bi zaviko: „Eto ga“. Ma koga! Eto Zmaja (sumara). Mi bi se tada razbjezali, ostavljali naramke ali nikako sjekire. Zmaj (sumar) bi nas ganjao i po carsiji ali nas nikad nije mogao uhvatiti da bi nam uzeo sjekire. Ali nekako od sve te raje najvise je ganjao moga brata Avdu Pitica-Rumasa, kako ga je sva rogaticka raja zvala dok je igrao fudbal za nasu Mladost.
Eto vidis on je Pitica proganjao i nikad ga nije uspio stici.
Pricajuci ovu anegdotu prisjecao se Mehmed mnogih veselih stvari iz tog perioda pa i nekih za koje je cuo od svoga babe a.r.. Tada pomenu i Rasima Handzica, starog kavgadjiju ali, kako rece, humanistu. Volio je taj div od covjeka svoje Rogaticane ali nije bas bio raspolozen prema strancima. Pa onda pomenu Hilmi-bega Arnautliju, poznatog aksamliju. Bio je poznat po tome sto je volio aksamluke, ali bjese poznat i kao veliki poguzija. Ostala je anegdota i sala koju su mu namjestili nasi stari Rogaticani a.r. Rasim Cohodar i Nezim Lihic.
U pitanju je bilo meze, pa je to meze bilo tesko za zvakanje. Tada je Beg u ljutnji pitao, ma koji je ovo . . . . . , a oni uglas odgovorise: Beze volovski …..“.
Pomenu tada i Duru Ciganina starog kovaca koji je bio izuzetno jak i snazan covjek. Znao se dobro i marisati tako da protivnik pored njega nije imao ama bas nikakvh sansi. Tako jedne prilike prije drugog svjetskog rata vozio Duro nekakva drva sa konjima, i negdje u Seljanima bjese nekakva vojska na koritu. Pojili konje. Naidje Duro i fino se izvine vojnicima i ono korito puno vode prenese svojim konjima i napoji ih. Zabezeknuti vojnici se samo zgledali, ko vele sta ovo bi. Eto takvi su ti bili Rogaticani. Kazu da je Duro Ciganin imao dva srca.
O ovom vaktu bi se moglo pricati danima a da se sve ne isprica.
Nas Mehmed se vratio u Rogaticu po drugi put 07.05.2002 godine. Zivi svoje penzionerske dane u Mahali,gdje je postovan,sto zbog godina ,sto zbog svog odnosa prema komsiluku.
