U Gorazdu je pocetkom jula 2008. godine umro Suljo Cehovic-Zaimovic. Veliki covjek koji je bio poznat ne samo u Gorazdu nego i mnogo sire. O rahmetli Sulji sam pisao prosle godine u nasem forumu nakon mog interesantnog i dirljivog susreta sa njim. Ostala je jedna neispunjena zelja koju sam ja ove godine zelio ispuniti. Nazalost nisam stigao jer je dzenaza Sulji obavljena dan prije mog dolaska u Gorazde. Moj rahmetli sura hadzi Camil je htio Sulju voditi na vrelo Bosne jedan citav dan i ispuniti mu svaku zelju ali ga je prerana smrt u tome sprijecila. O tome mi je Suljo pricao prosle godine.
Tu zelju sam ja namjeravao ove godine ispuniti ali eto ode i Suljo. Jesdnostavno se nije dalo. Suljo bi da je ziv to prokomentarisao na ovaj nacin: “ Dragi Allah tako htio”.
Umro je u petak uzimajuci abdest za dzumu. I svoje posljednje trenutke je posvetio dragom Allahu. Dzenaza je obavljena u haremu Sinanbegove dzamije u Gorazdu. Time su gradjani Gorazda i posljednji put pokazali koliko su uvazavali hadzi Sulju.
Povodom njegove smrti cu ponovo objaviti tekst koji sam prosle godine objavio u nasem starom forumu.
Hadzi Suljo Zaimovic- Cehovic
Lijepo je sresti se sa ljudima, obicnim, jednostavnim, i ti susreti po pravilu ostaju nezaboravni. Nezaboravni zbog toga sto ti ljudi bez obzira koliko izgledali obicni, u sebi nose nesto plemenito, toplo i ljudsko.
Sulju pamtim jos dok bijah skolarac u Gorazdu , dakle 70-tih godina. O njemu se pricalo da ima izuzetnu memoriju, da moze svasta nesto napamet sracunati sto mi obici smrtnici bez olovke ne bi mogli ni naopako, pa neki Bogami ni sa olovkom. Neki su ga ozbiljno shvatali a opet neki u toj svojoj zaglupljenosti pokusavali ismijavati. Pa i pored svega ce Suljo ostati legenda i o njemu ce se pricati i onda kada vise ne bude tu , medju obicnim smrtnicima na ovodunjaluckom svijetu. Ni u snu nisam sanjao da cu ga sresti, sa njim sjediti i nadugo i nasiroko pricati. Ni sada ne mogu prezaliti sto ne imadoh diktafon i da snimim svaku njegovu rijec.Bijase to cas istorije, lijepih sjecanja i ljudovanja. Dosao na zalost.Volio moga rahmetli Camila. Prica da ga je rahmetli Camil jednom doveo kuci i rekao majci: “Majko doveo sam ti najuvazenijeg gosta u kucu”. Obecao mu tada da ce ga voditi na Ilidzu na Vrelo Bosne fijakerom kroz aleju. Ali eto nije se dalo. On sada dosao da izrazi koliko mu je zao covjeka koji je njega tako uvazavao.
Pitam ga koje je godiste. Rodjen je 1927 godine. Majku nije zapamtio. Kroz zivot svasta preturio i uz Allahovu pomoc i do danas dobacio. Za jednog osamdesetogodisnjaka jos uvijek kristalno jasno razmislja. Njegova memorija ga jos uvijek bezprijekorno sluzi.
Ranije je bez olovke znao sracunati koliko protece vode za 24 h ispod drinskog mosta . Bavio se i racunicom oko sahovskih polja i zita na njima. Sracunao da bi se 3,5 milijarde ljudi moglo 490 godina hraniti ako bi se sa prvim poljem krenulo sa 5 dkg.
I tako Suljo zivi svoj zivot. Kod kuce sve skromno. Nema ni televizora niti mu treba. Voli zivotinje i doskora ga je stalno pratio njegov macak.Kada bi malo poduze pjesacio stao bi da se odmori njegov macak. On sam sebi nije bio vazan i radi sebe ne bi stao. Macka mu zgazise na ulici. Dugo nije znao sta se sa njim desilo. Jedno jutro ga jedno pasce donijelo u njegovu avliju mrtva. Znalo da je macak njegov i donijelo mu ga da ga sahrani. Uvijek je sa zivotinjama drugovao a i one su njega voljele.Po pitanju zivotinja je Suljo prvi Evlija.
Vrlo cesto posti. Ne ceka Ramazan. A u vrijeme ramazanskog posta je Suljo drag gost mnogih gorazdanskih kuca. Rado je vidjen gost na iftarima i pravo je zadovljstvo ugostiti jednog takvog vjernika na iftaru. Zadovoljstvo i radost je na obje strane. Zar ima ista ljepse nego podijeliti zalogaj sa takvim covjekom.
Pita odakle sam ja. Kazem iz Rogatice. Pita me:“ A jesi li ti poznavo Seida Aksamiju. Stanovo kod dzamije. Eh kakvi smo mi ahbabi bili”. Kazem mu da sam Seida poznavao. Pamtim ga po njegovoj specificnoj izduzenoj bradi, naocalima sa velikom dioptrijom. Zvali ga Ramona a ne znam sto. Bio je Seid rogaticka legenda. Drago mu sto tako pricam o njegovom ahbabu.
Pokazuje mi sliku. On u uniformi u ovom posljednjem ratu.
Njegova dova ima izuzetnu snagu. Kad on uci njegova dova se daleko cuje. U ratu nema kuce koja nije bar jednom pogodjena granatom a neke i po nekoliko puta. Njegovu kucu nije niti jedna pogodila.Proucio 6. maja dovu i zamolio dragog Allaha da ga zastiti i molba bijase uslisena.
Za njega je cak cula i princeza Selma iz Saudijske Arabije. Poslala mu dzepni sahat sa posvetom za poklon , sa kojim se kao djevojcica igrala. Kaze da mu je to najdrazi poklon. Gledam sat i citam posvetu.
Ostala je bila jos jedna neispunjena obaveza Sulje kao vjernika. Nije imao mogucnost da obavi hadz. Dragi Allah je i rekao da je obaveza za one koji su u mogucnosti. Suljo nije bio u mogucnosti ali su se zato pobrinuli njegovi sugradjani. Omogoculi mu da i on ode na hadz. Bio je 2006 na 2007 godinu i obavio tu posljednju obavezu koju je jos trebao obaviti. Posto je on stariji, bio je zaduzen moj prijatelj Dzevad Hadzovic-hadzija da ga pazi. Pa i pored svega se Suljo u toj masi bio izgubio. Ali iskreni Allahovi robovi nikad nisu izgubljeni i ne gube se tako lahko.
Pogledah na sat i zacidih se da vec tri sata sjedimo. Vrijeme je proslo u trenu u eglenu sa hadzi-Suljom. Pozelih mu dobro zdravlje i da se ako Bog da sretnemo opet iduce godine i proeglenisemo.
Bilo bi mi zaista drago i veliko zadovljstvo ponovo se sresti sa njim.
Evo jos jedan mali detalj iz Suljinog zivota.
Zijo Parganlija, koji je jako dobro poznavao rahmetli Sulju ispricao mi je vrlo interesantan dogadjaj iz rata. U vrijeme ramazana su ljudi u Gorazdu redovno zvali Sulju na iftar. Tako je i Zijo u vrijeme velike gladi u Gorazdu, pozvao Sulju na Iftar. Nije ni on imao skoro nista ali eto zena nesto sabrala i skuhala ratnu pitu krompirusu. Suljo je bio zdrav i mogao je dobro i slatko pojesti. Zasjeo je i dobar dio tepsije vec smirio. Zijo je takodjer bio gladan ali eto zelio je da se prvo gost podmiri pa onda ako sta ostane…Kada je Suljo zavrsio rece Zijinoj zeni da mu ostatak zamota da ponese svom macku. Svi su bili iznenadjeni ali niko ne prokomentarisa nista. Svi su bili gladni ali eto Suljin macak bijase preci.
Poslije toga u kasno doba, Zijo onako ljut i gladan ode vise kuce da se smiri. Ljutina ga nije popustala ali nije htio Sulji nista reci. To se sve desavalo u vrijeme kada su u Gorazdu bacane palete hrane iz aviona zbog velike gladi.I tako dok je Zijo jos uvijek ljut razmisljao o svemu sto mu se desilo taj dan, iznenada se zacu rezak zvuk a onda tup udarac. Nekoliko metara od njega je pala paleta puna hrane. Nije mogao da dodje sebi od srece jer to bijase bas pravi Boziji dar. Sa tom hranom bijase jedan duzi period citava porodica obezbjedjena.
I danas je Zijo duboko uvjeren da je ta paleta imala veze sa Suljom.