Potresna priča o Zekiji Pezo majci a.r Zopa
Potaknut vijesću da je teta Zekija teško bolesna, odlučih da napisem nekoliko riječi vezanih za tu ženu, a samim tim i za njenog sina Jasmina-Zopa.
Jasmin, za mene u djetinjstvu poznatiji kao Kapara, je veoma rano ostao bez oca. Ako me sjećanje dobro služi to je bilo kad je Zop bio u uzrastu 7. ili 8. razreda osnovne škole. Zekija je radila u „Sjemeću“ kao čistačica – to napominjem stoga da se uzme u obzir da takva plata nije mogla biti bog zna kolika. Nakon muževe prerane smrti Jasmin je bio i ostao njen centar svijeta, tačka oko koje se sve u životu vrtilo.
Kad sam ja bio klinac, često se dešavalo da se pokvari TV. A onda je bogami potrajalo dok ga „televizajdžija“ Munir popravi. A ja, kao TV fanatik, bi to onda propraćao sa velikom tugom i razočaranjem. Ko će, bogati, izdržati dok se TV ne popravi bez svih onih dobrih filmova. Sjetite se samo one emisije „Kino-Oko“ četvrtkom uveče gdje je Radoslav Zelenović predstavljao najzapaženija dostignuća kinematografije. A o kaubojcima nedjeljom poslijepodne da i ne govorim.
Onda bi teta Zekija uskakala i govorila mojoj mami da nema nikakvih problema da ja kod nje pogledam na TV-u sta god hoću dok je naš TV na „terapiji“ kod Munira. Stan Tete Zekije na Topliku mi je ostao u sjećanju kao jedan izuzetno uredan i čist kutak.
Hrabrost te zene se graničila sa hrabrošću jedne lavice. Nakon Zopovog nestanka u junu 92.-ge nije bilo za Zekiju nikakve prepreke da ode da ga traži na mjestima, na kojima bi i oni Maretovi legionari podobro razmislili prije nego bi tamo promolili nos. Ali, nažalost, nije ga pronašla. Svoje ratno izbjeglištvo je najvećim dijelom provela u Visokom.
Među prvima se vratila u Rogaticu, a onda ju je sudbina ponovo odvela u Visoko. Ovaj put sa veoma tužnom zadaćom. Naime, 2000.-te je u Visokom u Centru za indentifikaciju tijela pronađenih u masovnim grobnicama među drugima „prepoznala“ svog Jasmina. Pričala mi je da ga je uspjela indentifikovati po ostacima one zelene jakne koju smo popularno zvali „Vijetnamka“ (kakvog li paradoksa) i po „Šangajkama“. Zopovi posmrtni ostaci su, sa još 40-ak ostalih, pronađeni u jami Paklenik.
Na stranici se sad diskutuje kako pomoći toj ženi? Sta znači pomoći? U takvoj situaciji u kakvoj se ona sada nalazi, može pomoći samo Bog. A ljudi? Ljudi jedino mogu pokazati da te nisu zaboravili. Šta time želim da kazem? Možemo se organizovati i, ako ništa drugo, pomoći toj ženi makar novčano. Kad si bolestan, pare ne mogu biti smetnja. Ali hebeš pare? Više će joj, mislim, značiti kad joj neko uruči taj sakupljeni novac i kaže ovo su ti poslali ljudi koji još uvijek misle na tebe i Zopa. Mada ovo sada izgleda malo licemjerno. Ali svi dobro znate da svima nama život diktira tempo i postavlja prioritete, tako da ponekad izgleda da smo pomalo otupjeli i postali egoisti. I isto tako, duboko u svima vama, znate da to nije istina.
Zato vas sve pozivam da se, što prije, pronađe kontakt osoba u Rogatici ili Sarajevu, te da se taj novac sakupi i uruči.