Jucer je preselio na Ahiret nas povratnik Avdaga Lihic. Danas 05.11.2008. godine je obavljena dzenaza. Kako je tiho zivio tako nas je tiho i napustio. Eto rijetkost je da mi na stranici nemamo vijest a pogotovu kada se radi o nasim povratnicima. Kao da ni taj posljednji put nije htio da nas uznemirava pa je prosto neprimjetno sa svog Toplika preselio za Hrid. Svake godine sam ga posjecivao osim ovog zadnjeg ljeta. Valjda uvijek postoji nesto na sta covjek zali. Eto ja zalim sto ne navrartih bar pet minuta. Nije se dalo, valjda tako sudjeno. Ostaju uspomene na ovog vrijednog i postenog covjeka, jednog od najstarijih Rogaticana. Lijepe uspomene i sjecanja na provedene trenutke sa ovim covjekom.Njegovoj porodici u ovim teskim trenucima zelim sabur. Posebno mom prijatelju i kolegi Murisu a Avdagi zelim da ga dragi Allah nagradi dzenetom. Neka mu je vjecni rahmet.
Kao sjecanje na naseg Avdagu prenosim pricu sa stare stranice koju sam napisao povodom moje zadnje posjete, prije dvije godine, rahmetli Avdagi.
—————————————————————————————————————————————————-
Pisati o Rogatici znaci pisati o ljudima.Ljudi su ti koji su bili , koji jesu i koji ce biti nosioci svega onoga sto je Rogatica bila i sto ce biti.Zato je van pameti pisati da je Rogatica danas bolja i ljepsa nego ikad.Rogatica je zauvijek izgubila za onoliko, koliko je izgubila svojih gradjana u prethodnoj agresiji na nasu zemlju.Izgubila je mnogo protjerivanjem njenih gradjana iz Rogatice ali sa tom razlikom sto su oni jos zivi i mogu pisati njoj i o njoj.Oni su jos zivi svjedoci njene ljepote prije i mogu dati ocjenu sta ona danas znaci bez vise od polovine njenih gradjana.
Svaka nova posjeta mom rodnom gradu budi u meni sjecanja i uspomene na prijasnja vremena.Neki bi kazali da je to prvi znak starenja kada se covjek okrece uspomenama.Mozda i jeste ali ja ipak vjerujem da se i mladi , gledajuci danasnju Rogaticu , radije vracaju proslosti zeleci u toj proslosti naci mjesto koje im je pripadalo.
Zato kada pisem o Rogatici, ne zelim pisati o njenim zgradama.Radije pisem o njenim ljudima, pa svaku svoju posjetu Rogatici iskoristim da posjetim nase stare Rogaticene.Ovaj put sam navratio na Toplik.Za ovaj dio grada me vezuju trajne uspomene iz mog djetinjstva , moje mladosti pa i blize proslosti.Tu zivi kao povratnik, otac mog prijatelja, Avdija Lihic.Nisam siguran da li cu ga naci kuci .Zvonim i poslije kratkog vermena vrata se otvaraju.Na njima stoji Avdaga i gleda me nekako cudno.U prvi mah pomislih da mi se nije obradovao jer nisam mogao ni pomisliti da me nije prepoznao.Pa ipak je proslo 14 godina od naseg zadnjeg susreta u opkoljenom Gorazdu.Da bih razbio tu kratkotrajnu nelagodu, rekoh mu da zelim otici do auta da uzmem kameru.A tada iznenada primjetih suze u ocima ovog osamdesetpetogodisnjeg starca uz povik: “Meho jesi li to ti”.Dugo smo stajali u zagrljaju.Nije vjerovao da me ponovo vidi a ja sam bio presrecan sto mi se pruzila prilika da ga jos jednom vidim.
Sjecanja me vratise u vremena kad je ovaj covjek sjedio uporno pred svojom kucom popravljajuci motore.Bio je majstor kome su svi dolazili.Sjetih se dugih provedenih noci uz rostilj pored Toplika u kojima nam je Avdaga pricao o svojim avanturama u njemackim logorima.Slusali smo te ratne price i bili sretni da smo mi eto generacija koju ce mimoici rat.Nismo ni sanjali sta se sprema.Ni Avdaga nije mogao ni pomisliti da ce ubrzo prezivjeti i stvari koje su mnogo gore od njemackih logora.
Zivi sam u svojoj kuci.Djeca zive u Sarajevu i Zenici i redovno ga obilaze.Osjeca se da je samoca najveci problem ovih ljudi.Povratnici nastoje tu samocu prevazici medjusobnim uzajamnim posjetama ali nista ne moze zamijeniti toplinu porodicne atmosfere.Sjeca se kada je sve vrvilo na ovoj njegovoj terasi od djece i unucadi.Nudi me kahvom ali meni nije nista interesantno i zelim da sjedi sa mnom.Svakog trenutka mu polijecu suze.Prica mi da je imao tesku noc.Citavu noc je proveo nemirno i pitao se cijelo vrijeme sta ce mu se danas desiti.Predosjecaj koji ovog starca nikad ne vara.Sjecamo se zajednickih dogodovstina na ovoj istoj terasi.Za ovog starca kao i za sve starije ljude nema neke buducnosti.Sve sto je lijepo smjesteno je u dalekoj i bliskoj proslosti.Sve ostalo je neko cekanje.Cekanje na bolje dane koji jos nisu na vidiku i sve je manje sanse da ih ovi stari docekaju.Pa ipak , oni se nadaju zeleci svojim primjerom pokazati i nama mladjima da se vrijedi nadati.Toplik tece svojim tokom i kao da prica svoju pricu.Vise nista nije isto kao sto je bilo, a nece ni biti.To sve osjecamo pa ipak se moramo nadati.Ovi stari ljudi nam pokazuju svojim primjerom da se nikad ne treba predati.Oni su putokaz mladjima u kom smijeru treba krenuti.
Da li cemo ih poslusati?Buducnost ce to vrlo brzo pokazati.