Poslije naporne sedmice, u kojoj bi i bolesti, insanu puna glava problema i obaveza, odlucih sa porodicom izaci iz Rogatice.
Izlazak je bio u Kozice, obilazak nasih povratnika. Kahva kod Hameda Čubre, obidjosmo temelje koje je betonirao prije dva dana,s hajrom i hairli polahko al sigurno nice jos jedna kuca. Sa njim skupa podjosmo u komsiluk, lijepo vrijeme, cist vazduh. Gledam imanje Čubra ocisceno i zagradjeno, oranice iz kojih je vec nikla nova psenica.U razgledanju i razgovoru predjosmo cestu i upravismo pred vrata jos jednog povratnika Esrefa Kukavice.
Lavez psa upozori domacina da je neko dosao u avliju,otvaraju se kucna vrata, a na ulaznim vratima nas doceka starina Esref sa osmijehom, a i za njega supruga mu Hatidza. Selami sa mojom Feridom, jer je Hatidza njena tetka. Dok se oni selame ja iskoristih priliku da napravim nekoliko snimaka Kozica, njegove kuce i avlije. Dok to radih, naum mi pade Nail Čubro koji me jedne prilike zamoli da obidjem njegovu MZ Kozici, pa i nas Teva da mu obidjem tetica Esrefa. Evo zamoljeno i ucinjeno, da udovoljim zeljama nasih sugradjana.
Udjoh u topli dom naseg sugradjanina i povratnika Esrefa Kukavice. Prica, sala i tako redom, Bogme taki nam obicaji.
Umor na licu naseg Esrefa je vidan, valjda i godine su ucinile svoje. Davno je i rodjen, davne 1936 godine proslog vijeka u Kozicima. Godiste rodjenja govori mnogo. Djetinjstvo, drugi svjetski rat, muhadzerluk, rad u dunjaluku, pa oluja 92 godine. Povratak 2002 godine na rodno ognjiste,i to drugi povratak. Čiscenje, rekonstrukcija porusenog doma, veliko imanje, a i vrijeme ucinilo svoje. Sto ti je covjek, sve ovo stoji u njegovom srcu, njegovoj dusi,koliko patnji i izazova je dozivio i prezivio ovaj covjek u toku svoga zivota. Da li jos bilo sta moze stati pod njegovu kozu?
Bolest je faktor koji usporava ovog vrijednog i uglednog domacina, secer, pritisak, bolovi u kostima. Sve su to cinjenice koje cesto izazivaju nervozu kod ovoga insana. Čovjek koji je naucio da radi i stvara, u slicnoj je situaciji i njegova supruga Hatidza. Ma nije ni cudo,koliko je samo tereta preslo preko njenog zivota. Veliko je imanje i silna zemlja kod ovih domacina, ali i vrijeme je ucinilo svoje. Prije rata su bili jedna od imucnijih porodica na tom kraju. I pored takve situacije, imaju sirinu duse, vedrinu da docekaju prijatelje, da porazgovaraju i udostoje svoje goste.
Spontano razgovor predje na njihovo troje djece: kcerku Jasminu koja je udata i zivi u Sarajevu, sina Sulejmena koji zivi i radi u Americi, pa babo i majka koriste ovu priliku da poselame svoga Sulejmena u dalekoj Americi, njega i njegovu porodicu, sina Harisa koji zivi i radi u Sarajevu. Esref i Hatidza imaju cetvero unucadi, dolaze im djeca i obilaze ih.
I tako dan za danom prolazi im zivot. Sta ti je zivot,kako rece Esref: “Davno sam se rodio,mnogo toga naucio,mnogo toga zapamtio a i dosta toga prezivio i dobra i zla.”
Imaju svoj dusevni mir, ali selo ne dozvoljava nerad. Imaju obaveze prema kravi, ovcama, i njihov svaki dan prolazi radno,sve u svoje vrijeme.
Problem je ta bolest,sto im ne dozvoljava da rade silinom i jacinom kao nekad. Veliko imanje i mnoge stvari propadaju jer nemaju pomoci i fizicke radne snage.Znanje i imanje je krasilo ovu porodicu. U zlim vremenima zaista su izgubili mnogo, valjda i ta cinjenica im smeta. Vrijeme nekad kada je bio jedan od dobro stojecih domacina,i vrijeme sad kada se covjek hrva sam sa sobom. Teski su to lomovi u insanu,ali eto to stoicki podnose Esref i Hatidza.
Junaci ove price selame posebno naseg Tevu i njegovu porodicu, selame sve ljude dobre volje,svoje komsije, svoje Rogaticane diljem svijeta.
