Evo svaki dan vrtim slike iz Zepe. Zagledam u svaki cosak. Pa , onda, citam sta pise zepski insan. Pa mi onda vruce nedje, vuda, u prsima. I lijepo mi. I u dusi i u glavi mi, ovoj prosijedoj. Pa, onda, i usnim lijepo. Po ti vakat me drzi ta ljepota, a kad pocne da izmice ja ti, dragi moj Rebac, ponovo u ovu kutiju pa, pa ponovo u Rogaticu i u Zepu. Nanova pozelim da se napijem zepske vode, da umrak, s baterijom i sa Mujom uciteljom uputim se nekom na prelo.
Aman, jednom, da ti bolan kazujem, u zimska doba pomoli se Mujo u sobu mi, u novogradnji / imadoh dvosoban stan. Dobih ga ko “kadar”. Nece, bolan niko u Zepu na “sluzbu”, a nagodinu prije veli meni tvoj i moj Alija: “Jesil pri kraju , Sole? Bogme, ha svrsis nauke valja ti jako zanat uciti. Ito, moj jaraniko, PRAVAC ZEPA!” i pokaza mi rukom u taj pravac. Tako i bi. Odmah, po DIPLOMI, dobih i radno mjesto. Da ucim djecu, zepsku. Maternjem jeziku. Kako da pisu i kako da govore. Malo gramatike, citanka i puno price. I tako haman jednu godinu. Imo sam plahijeh djaka. Evo koda hi sad sve vidim, al imena poboravio i ako neki od njih sto sam hi ucio ovo citaju, nek mi ne zamjere na mojoj zaboravnosti. Zame su bitnija djecija lica i ruke. Prsti sto olovke drzahu i kredu.
Evo prisjetih se da sam ucio Benu Kulovca u osmom razredu, a brata mu ?? u petom. Pa onda jenog malesnog, crnomanjastog , s jakim obrvama, Bajica. Svrsio je, poslje za sumara. Javio mi se u muhadzerima 96, iz Hamburga.
Otkud mu da me nadje u bijelom svijetu? E bijase mi to jedan od najradosnijih dana. Pricasmo telefonom ti vakat, al se ne vidjosmo.
Nego da se vratim na Muju. Veli mi : “Hajmo Zepljak /Nikad prije nisam u Zepi bio, al nadimak “Zepljak” nosim od petog razreda i nadje mi ga Sajka Tulum / Zunza sto imadoh plavu jaknu preko plave trenerke. Eto mu se nesta te boje ne slagahu./ kod Pekara na sijelo. Porucio nam po djetetu da dodjemo. Zena mu spremila burek pa reko zovte Kemu i Muju. “Na siniji velka bakrena tevsija, okalajisana bezbeli, a u njoj burek ko lakat. Ne bi u zvrkove, vec maja ga motala od sredine pa mescini sve iz jedne jufke- do kraja. Ima i metar preko tevsije. Izvadi Pekar zvrk iz sredine i namignuvsi name turi ga predame, a zena mu u onu prazninu u tevsiji metnu golemu zemljanu casu s kiselijem mlijekom. Vala bi kajmak po njemu i dva prsta. “E, pa bujrum vam Mujo i Kemo! Dete! “A drva u fijakeru pucaju li pucaju. Sve ziske izlijecu kroz lugaru. I niko nista . Nit ko romori niti ko govori. Samo se cuje zveket kasika po tevsiji. Jedna tevsija pa onda jos jedna. Al ova druga bi sa sjecanim mesom i konzervom, sjecanim krumpirom i kajmakom pomascena.
Ma, moj Rebac, bio sam ti ja i na zepskoj puri i hurmasicama, ina teletu ispod saca i na kumpijerima iz luga i kadajifu, na susenim bikovim vjesalicama sto miruhahu na bijeli luk , al samo toliko da ti je ustima jos veci merak i slast. I kuleto sam se sa djecom pa zavrsi u trnju sav izgreban. Al bi slatko i u trnju.
Bijah dvaput u Rogatici. Nakratko. Po sahatak. Al , ha ponovo budem dolje odoh u Zepu. Bice opet nake nafake.
Jer Zepa I ZEPLJANI su u Bosni nesta posebno. Od starina jos.
Selam i pozdrav Rogatici!!
Selam Zepi!
