Pročitah da je Pilot Nick Richardson – napisao knjigu pa me vrati u ratne godine evo malo da se prisjetim nekih detalja vezanih za ofanzivu 1994 godine, ali i za pad njegovog aviona kojem su mnogi bili očevidci. Posto su bili prisiljeni napustiti polozaje da ne bi bili odsjeceni mnogi Rogaticani su vidjeli ovaj dogadaj bilo da su krenuli prema Gorazdu ili prema Barama
Agresorska ofanziva na Goražde 1994
Pročitah da je Pilot Nick Richardson – napisao knjigu pa me vrati u ratne godine evo malo da se prisjetim nekih detalja vezanih za ofanzivu 1994 godine, ali i za pad njegovog aviona kojem su mnogi bili očevidci
Po mom sjećanju:
– Prema podacima koje sam kasnije čitao napad na Goražde su izvršile – Agresorske snage bile su uglavnom sastavljene od jedinica hercegovackogkorpusa, dijelova Uzickogkorpusa i Sarajevsko- romanijskog korpusa, kao i specijalnih snaga iz podrucja Nisa. Na pocetku ofanzive, agresori su imali oko pet hiljada vojnika, a sredinom aprila ovaj se broj popeo na sedam hiljada. U sastavu agresora bilo je takodje nekoliko hiljada pripadnika paravojnihi snaga, organizovanih u male jedinice, kao i jedan broj rumunskih i ruskih plaćenika….
– U Goražde je u vrijeme ofanzive iz okolnih sela došlo oko 18.000 ljudi. Polovina nije imala nikakvog smještaja.
– Četnici su zarobili velike količine hrane koje je bilo smještena u Kopačima
– Pala je velika slobodna teritorija Čajničke opštine, zatim Kopači, Hubijeri, Jabučko sedlo, Zubčići itd. Četnici su na rubovima grada sa tri strane
– Avioni NATO-a bombardovali su srpske položaje, ali su cetnici i dalje napadali. Ovo je inače prvo kopneni napad NATO-a za 47 godina postojanja ove organizacije.
– Srbi su takodje digli u vazduh segmente fabrike municije “Pobjeda” prilikom povlačenja iz nje
– Agreosr je došao na nekih 300-400 m od bolnice, bio sam tada u bolnici (ca 7 dana) i komandant bolnice je strogo naredio da se bolnica ne izmješta na drugu stranu, jer bi to po njemu bila predaja te strane agresoru. Bilo je rizicno, a da li je bio u pravu ili ne ni danas nisam nacisto…
– Agresori su 15. aprila pogodili francuski avion koji se nalazio u misiji izvidjanja.
– Sutradan je Oboren britanski avion iznad Goražda. Pilot Nick Richardson je prezivio i spasen je.
Interesantno je reci da je toga dana palo Jabucko sedlo zona odgovornosti 31 drinske udarne brigade. Srbi su napredovali prema Podhranjenu i fabrici Pobjeda. Položaji rogaticko-visegradske jedinice su se nalazili na potezu Vranovina – Vražalice i sa ovim probijanjem linija i(Jabucko seddlo) napredovanjem četničkih snaga postojala je mogućnost da borci ove jedinice ostanu odsječeni. Zato su pripadnici ovih brigada bili primorani napustili položaje i krenuti u pravcu Goražda ili Bara. Svi oni koji su krenuli u pravcu Goražda su bili u vremenskoj trci kako izbjeći prije nego što budu odsječeni. Ovaj prostor je stravično granatiran jer se dijelovi puta koji vodi od Kamenice pa do Goražda itekako dobro vide sa Jabuke, i sela ispod Jabuke koja su već u plamenu. Tu sam negdje na pola puta i našao i Mačka i zajedno sa njim sam se probijao do Goražda. Čujemo ispaljivanje 7- 8 plotuna legnemo u prvi zaklon a granate padaju okolo. Kada padne posljednja čekamo 15-20 sekundi pa onda opet trka do narednog ispaljivanja, nađi dobar zaklon lezi i čekaj i opet ponovo.
Tada smo vidjeli i jedan traktor koji je prevozio najmanje pedesetak ljudi. Pala je jedna granata blizu i sa traktora padoše dvojica, a traktor produži. Gledam sta je sa onom dvojicom kad oni se podigoše, ja im mašem rukom i dozivam ih u zaklon, vidješe me i dođoše. Pitam ih kako su a oni kažu dobro. Detonacija ih zbacila sa traktora, djeluju malo bezorjentisano, ali su svjesni gdje su i šta im je činiti…
Našli smo se u grmljavini različitog oruđa gdje granate dobivaju još veću jačinu eksplozije zbog same doline odnosno kanjona kroz koji protiče Podhranjenski potok i gdje scene podsječaju na one iz horor filmova. Interesantno je napomenuti da su mnogi vidjeli ovaj događaj kada je pogođen avion. Ovi koji su bili visočije mogli su jasno vidjeti ovaj događaj pa čak i oni koji su imali hrabrosti da budu na ulicama djela Goražda koji ide prema Pobjedi. Ja sam mogao čuti neki udar za koji nisam mogao predpostaviti o cemu se radi, jer je granata i udara bilo na pretek ali sam čuo i let aviona za koji sam u momentu pomislio da je neka raketa. Bili smo skoro na ulazu u Gorazde. Macak je bio (zbog prebacivanja i nalazenja zaklona nismo uvijek bili zajedno) nekih stotinjak metara mozda i vise ispred mene i kada sam ga stigao rekao mi je da je on vidio avion jasnu svijetlost i dim. Avion je pogoden, sta je sa pilotom….?? Znam samo da je nastala velika trka i potraga da se pilot nade kako ne bi pao u ruke agresora. Nekako sam se probio do Goražda. Poslije sam čuo od raje kaku su pilota našli naši i kada su mu rekli da su muslimani čovjek je počeo od sreće plakati i grliti ih….
– Za 25 dana ofanzive ubijeno je nesto manje od 700 ljudi, zena, djece, a ranjeno je oko 2000 ljudi
– Velika su razaranja ostala poslije ove agresorske ofanzive
– 24. aprila u toku noći u Goražde su ušli pripadnici mirovnih snaga. Ofanziva je izgubila na žestini. Počinje evakuacija teških ranjenika.
– Bio je to ako se tako moye reci opsti haos i metež… Veliko iskušenje …
Iz stampe
Knjiga britanskog pilota o herojima Goražda
To nije bio moj dan. Bio je to dan kada će me pogoditi projektil. Ovim riječima opisuje svoje doživljaje u knjizi „No Escape Zone“ (Bezizlazna zona) britanski pilot, poručnik Nik Ričardson (Nick Richardson), prisjećajući se pokušaja da uništi dva tenka T-55 na Jabučkom sedlu, prilikom NATO-ovih udara na srpske ciljeve u ofanzivi na Goražde.
Knjiga je u Engleskoj već doživjela treće izdanje. U njoj Ričardson pripovijeda kako je 16. aprila 1994. godine nekoliko puta nadletio svoj cilj, ali oružje je zakazalo, a njegov avion pogodila je raketa zemlja-zrak.
– Eksplozija je bila tako jaka da sam u djeliću sekunde ostao bez svijesti. Kada sam došao sebi, visio sam iz pilotskih traka, naprež ući se da shvatim smisao onoga što vidim pred očima – opisuje pad aviona pilot Britanske kraljevske avijacije.
Ričardson se katapultirao iznad sela Mirvići, između linija Armije RBiH i Vojske RS, u jeku jedne od najžešćih ofanziva na grad. U knjizi opisuje trenutke u kojima je pokušao bježati prema jugu, odnosno linijama ARBiH, dok su mu pred oči izlazile slike porodice i dok se pitao šta radi u ratu koji nije njegov.
Uplašenog, okružilo ga je desetak ljudi. Iako su bili uglavnom u civilnoj odjeći i izgledali više kao farmeri nego vojnici, plašio se da je VRS bila brža i sjetio se priče šta su engleski farmeri uradili njemačkom pilotu koji ih je bombardirao.
Njegova pitanja na engleskom jeziku nisu razumjeli. Poveli su ga do malog sela, gdje ga je dočekao pozdrav: „Zdravo. Sve je uredu. U sigurnim ste rukama. Ja sam Oskar.“ Bio je to Dževad Adžem Oskar, ratni komandant Četvrtog bataljona Prve drinske udarne brigade ARBiH, danas ministar za boračka pitanja BPK Goražde.
– Bio je veoma uplašen. U kući sam imao struju preko male hidrocentrale, a od jednog Portugalca dobio sam novi album „Pink Floyda“. Kada je čuo to, ništa mu nije bilo jasno – prepričava nam Adžem svoja sjećanja na spašavanje britanskog pilota.
Vratit ću se
– Pitao me kako živimo. Rekao sam mu da je teško. Izvadio je novac i ponudio mi ga. Nisam mu uzeo ni dinara, a poklonio mi je svoju pilotsku kacigu. Na kraju sam je morao zamijeniti za dvije šteke cigara – sjeća se Adžem.
Nekoliko sati britanski pilot proveo je u Beriču, gdje je upoznao Adžemovu porodicu. Pod okriljem noći, u automobilu s ugašenim svjetlima, izloženom paljbi sa srpskih položaja, prebačen je do Goražda.
– Shvatio sam da je trening koji sam prošao odlična stvar, jer su me naučili da savladam strah, ali se opasnost koju sam iskusio u mojoj pilotskoj kabini činila trivijalnom u poređenju s onim s čim sam se suočio ovdje – opisuje ovo putovanje poručnik Ričardson, pitajući se jesu li noćni vozači dobro obučeni ili potpuni luđaci.
U Goraždu je predat britanskom SAS timu, posmatračima angažiranim tokom NATO-ovih udara po srpskim ciljevima, koji su organizirali njegovu evakuaciju u Sarajevo.
– Probudim se u sitne sate i razmišljam o vremenu iza neprijateljskih linija. Moje misli uvijek se vraćaju Oskaru, Admiri i njihovom sinu. Bojim se da pitam za Berič, njihovo selo, strah me šta ću čuti. Jednog dana ću se vratiti i saznati. Nakon svega šta se desilo tamo, to je najmanje što mogu da učinim – navodi u Ričardson u epilogu „Bezizlazne zone“.
Dao zadnju cigaru
– Sam naslov knjige je potvrda herojstva ovog naroda i njegove želje da opstane. Bezizlazna zona Goražde vjerovatno je termin koji je korišten i u njihovim komunikacijama. Najbitnije je da smo uspjeli i da smo i u ovom slučaju pokazali ljudskost – kaže Dževad Adžem Oskar.
Ponovo ostao bez teksta
– Kada smo Ričardsona prebacivali do Goražda, u autu je sjedio do prozora i u rizičnoj zoni zamijenili smo mjesta. Pitao me zašto to radimo i ja sam mu rekao da će nas Srbi gađati i da je bolje da ja poginem nego on. Ponovo je ostao bez teksta – prisjeća se Adžem.
(Dnevni Avaz)