Suljaga,covjek kog smo mi djeca u Gracanici najvise volili. Prezivo se Mehmedovic a neki ga zvali Suljo Feriz.
Zasto? Neznam.
Sinovi mu Munib i Ismet (koji strada od strane zlotvorske ruke) i kcer Fatima(udova naseg limara Nazima Lihica).
Hele svakog bi bajrama mi djeca,sacekaj ga na sokacicu da dodje sa bajram namaza.
Kad bi se on pomolio i dosao mi bi redom:
“Bajrambarecola Suljaga”poljubi ga u ruku pa ruku na celo.
A on hiljadarku svakome. Tek onda bi isli familiji po bajramluk.
Imo Suljaga i brata Mujagu. Mujaga je otac od Tajze(Muhameda) i Mice (Ahmeda) i imo je jos dvije sceri. Vec smo pominjali precice kroz avlije i basce Gracanice. E jedna taka je isla i kroz Suljagino i Mujagino pa na Pticijak, tako da nismo morali kolati pored Rotexa. Bila je precica i kroz Avdagino(Cikino) ali o njima drugom prilikom.
Suljaga drzo cevabdzinicu preko puta elektricnog. Kasnije je tu Ranja otvotio prodavnicu bijele tehnike. Kao djecu babo nas stalno vodio na cevape i jupi. Lijepa vremena to bijahose. Lijepa sjecanja.
U podrumu Suljagine kuce, koja se nalazila s lijeve strane pored rijeke cim se predje most za Vrbanje,bila mu klaonica. Tu su Muris Garagic i Mustafa beg Teskeredzic klali telad i janjad za cevabdzinicu,i tu smo se okupljali svaku vece. Telad su isla za cevape,a janjad je peko Suljaga kod Kikica u pekari i prodavo pecenje u cevabdzinici.
Svaku vece su Huso,Suljo ili Mica vozili sa Kikicevom trokolicom meso, drva,drveni ugalj i ostalo sto je trebalo za cevabdzinicu. Uvijek smo mi mala raja isli sa nekim od njih trojice da pomognemo “uzgurati” uz Tabhane. Svaki put je Suljaga ostavljo za nas pecenja,hljeba i po jupi ili coctu.
Mi bi to spucali i zadovoljni puna stomaka nazad za Gracanicu. Posjedaj bi na Tabhanama u trokolicu i ju-huuuu nanize. Znalo se nekad Bogami zavrsiti u bodljikavoj zici ili tarabama prije vatrogasnog,a nekad bi uspjesno preleti i preko Kanarskog mosta.
Suljaga je uvijek prvi poslije sabah namaza dolazio u radnju. Jedno jutro je naso razvaljena ali prihlupljena ulazna vrata u cevabdzinicu iz haustora. Na stolu je stajala poruka “Suljaga ne boj se Nine…..”.
Nas nedavno umrli Nine bio ogladnio ili mu je bilo prahnulo pecenje,uso najo se dobro i napio soka i pokajo se sta je uradio. Onda skonto napiso poruku i prihlupio vrata.
Svakog 6 septembra je Suljaga okreto po nekoliko janjadi u dvoristu elektricnog na cosku Titove i Prvomajske. Naravno okretali smo mi raja iz Gracanice. Porani bi ispeci,dobi dobro da jedemo i pijemo i po dvije hiljade u padze. I tako punog stomaka i sa lovom u dzepu, 6 septembar nam je bas bio “6 septembar”.
“Dan oslobodjenja”.
Suljaginca bi nam uvijek,ko fol krijuci, davala slatkisa i boba. Imalo bi se o Suljagi jos dosta lijepoga pisati.
Da mu dragi Allah podari sve blagodati Dzenneta. I njemu i svima nasima mrtvima.