Razlika između osjećaja da negdje pripadaš i da nešto tebi pripada jeste strašno važna. Da li negdje pripadaš ili ne pripadaš ne zavisi od tebe, tu odluku neko drugi donosi. Ali da bi ti nešto pripadalo, moraš da uložiš trud, moraš da tražiš i identifikuješ i upiješ stvari i mjesta i ljude koji ti onda pripadnu. Tvoj odnos sa gradom tako zavisi od tebe, a glavni čimbenik u uspostavljanju tog odnosa je aktivna ljubav – moraš da tražiš šta da voliš. U takvoj emotivnoj konstelaciji, gorespomenuti grad ti ništa ne dođe, a ako ne možeš da nađeš ništa što u njemu možeš da voliš, onda se lijepo iz njega ispišeš i prebaciš u drugi grad/državu i nikad se više ne okreneš.
Ovaj pasus koji sam izdvojio iz Hemonove price, lijepo se uklapa za sviju nas i nase gradove u kojima zivimo i u kojima smo zivjeli. Sto je za njega Sarajevo i Chicago to je za mene Rogatica i Aachen. I vi cete se svi sigurno naci u ovoj lijepoj prici. Zato je toplo preporucujem, da je procitate. Mnogi ce u njoj naci odgovore koje vec duze vrijeme traze.
Pitanje pripadanja
Nostalgija je nemoguća bez izmještanja, ali i neizlječiva, kao reuma
Kraj osamdesetih u Sarajevu sam proveo dozlaboga zaljubljen. Bilo je to, prirodno, divno vrijeme: lipe u cvatu, seks u fići – skoro savršena mladost. Pa ipak, moja tadašnja djevojka je htjela da se iz Sarajeva ispali, negdje u slobodarsko inostranstvo, zato što je osjećala, rekla je, da “ovdje ne pripada”. Budući zateleban, ja sam spremno nazvao kanadsku ambasadu da se raspitam da li bi nas možda mlade uzeli, ali je čitav razgovor bio tako obeshrabrujući i ponižavajući da sam ja tu batalio svaku pomisao na odlazak. Svojoj ljubljenoj sam rekao da sam shvatio da se ne radi o tome gdje pripadaš, nego šta tebi pripada. Meni je Sarajevo pripadalo i nisam imao namjeru da napustim ono što je moje.
Razlika između osjećaja da negdje pripadaš i da nešto tebi pripada jeste strašno važna. Da li negdje pripadaš ili ne pripadaš ne zavisi od tebe, tu odluku neko drugi donosi. Ali da bi ti nešto pripadalo, moraš da uložiš trud, moraš da tražiš i identifikuješ i upiješ stvari i mjesta i ljude koji ti onda pripadnu. Tvoj odnos sa gradom tako zavisi od tebe, a glavni čimbenik u uspostavljanju tog odnosa je aktivna ljubav – moraš da tražiš šta da voliš. U takvoj emotivnoj konstelaciji, gorespomenuti grad ti ništa ne dođe, a ako ne možeš da nađeš ništa što u njemu možeš da voliš, onda se lijepo iz njega ispišeš i prebaciš u drugi grad/državu i nikad se više ne okreneš. Silom prilika, neprilika i zločina mnogi se Sarajlija ispisao iz Sarajeva a da se nikad nije upisao u drugi grad, a kamoli državu.
Nostalgija je, naravno, neprebolni osjećaj da si jednom nekom mjestu i vremenu pripadao i da tamo više povratka nema. Nostalgija je tako nemoguća bez izmještanja: to dobro vrijeme je prošlo, tom dobrom mjestu više nema pristupa, a ovo i ovdje nije ni nalik onome onda – nikad više ništa nije kao što je nekad bilo, niti će ikada biti. Jedna od posljedica te bolne iluzije je izvjesna šizofrenija: ako ništa nije kao što je nekad bilo, onda ni ja nisam ono što sam nekad bio, što će reći da fali dobar komad onog mene koji je pripadao tom dobrom mjestu i vremenu. Čovjek se podijeli, kao ameba, na prošlog i sadašnjeg sebe i njih dvojica povremeno razgovaraju, ali nikad nisu na istom mjestu u isto vrijeme. Nostalgija je neizlječiva, kao reuma, te tako nema spasa od povremenog žiganja, a nekada se čovjek ne može ni pomjeriti. Ipak je lakše ako se odnos sa novim i starim mjestom zasniva na onome što ti pripada, na stvarima koje se mogu prenijeti iz nekada-tamo u sada-ovdje i obrnuto.
Iz raznoraznih razloga, od kojih su mnogi vezani za najobičniji očaj, ja sam od početka svog boravka u Chicagu počeo tragati za stvarima koje mogu da mi pripadaju, počevši od onih temeljnih: kafana, bircuz, brico, mesar, pekara, raznovrsne loge, ljudi za lopte, poznanici s kojima možeš da se na ulici pozdravljaš i vodiš besmislene ali prijatne razgovore tipa “Šta ima? – Evo ništa” a da im nikad imena ne saznaš, itd. Za to su bile potrebne godine teškog rada i landaranja, tokom kojih mi je postalo kristalno jasno da je moj odnos sa Chicagom zapravo sarajevski. Moj emotivni tlocrt Chicaga je kopija onog koji sam iscrtao u Sarajevu – isti projekat, drugi materijal. Lični grad koji je na osnovu tog tlocrta izgrađen u mojoj glavi i duši, uključuje osjetilne trenutke koji te za grad zakače kao udica, trenutke duge koliko i treptaj u kojem se čini da ti kompletan grad bez ostatka pripada: kao što sam u Sarajevu nekad (a i sad) znao iskusiti drhtaj totalnog prisustva u svijetu u momentu kad ramazansko sunce zađe a svjetla na svim minaretima se istovremeno upale, tako u Chicagu danas zadrhtim kad vidim svjetla aviona iznad aerodroma O’Hare dok trepere na noćnom nebu kao zbunjeni svici; kao što sam nekad sa Trebevića slušao huk grada, sve zvuke stopljene u monolitni šum, nalik na šum krvi u ušima, tako danas iz luke Montrose po noći gledam rijeku bijelih i rijeku crvenih svjetala, koja, kao krvna zrnca, kolaju Lake Shore Driveom – prednja i zadnja svjetla automobila koja idu u suprotnim pravcima. U takvim trenucima, grad se ukaže kao živi organizam i u tom trenutku čovjek postane jedna od ćelija tog grada.
Svako malo me neko u Chicagu upita hoću li se odseliti, sad kad sam, kao, postao uspješan pisac, pri čemu bi vrli grad New York bio najlogičnije odredište. Učestalost tog pitanja je usko vezana za kompleks mnogih stanovnika Chicaga da je ovo “drugi grad”, zauvijek druga violina u odnosu na New York. Pitaju me, u osnovi, hoću li ih ostaviti sad kad više ovdje ne pripadam. Pitanje me uvijek malo iznervira, a malo me i potrese, pošto pretpostavlja da se moje veze sa Chicagom mogu lako pokidati pošto sam kao stranac slobodan da nigdje posebno ne pripadam. Rijetko im, međutim, održim predavanje o tome kako se ne radi o tome gdje pripadaš, nego šta tebi pripada, a i mrsko mi je objašnjavati vrijednost trenutka u kojem se usred ljute zime, kad je temperatura oko -30 stepeni Celzijusa, mučeni putnici zguraju ispod grijača na nadzemnoj stanici podzemne željeznice, kao pilići ispod sijalice; niti im mogu objasniti značaj specifične sivozelene nijanse jezera Michigan, koja se ukaže isključivo kad puše sjeverozapadni vjetar. A nemoguće mi je i objasniti da je moja odanost Chicagu usko vezana za moju ljubav prema Sarajevu i da bih, da napustim Chicago, nekako – ponovo – napustio Sarajevo, gdje je ostalo toliko toga što mi još uvijek pripada.
Aleksandar Hemon