Jasmin Halimić i njegova majka Šaha, vratili su se u selo Otricevo, kraj Rogatice, odmah nakon završetka rata. Od porodične kuće i velikog imanja, zatekli su samo zgarište i ruševine. Skoro 10 godina im je trebalo da obnove imovinu i usele u kuću. Od 25 porodica, koje su prije rata živjele u Otricevu, vratilo se samo šest. Jasminova želja da se vrati i da nastavi život tamo gdje je rođen, bila je veća i od neimaštine, ali i od nerazumijevanja nadležnih da se povratnicima, kako bi nastavili život, mora pomoći:
Povratnicke price:
Ovdje volim živjeti…
Povratničke priče, nalik su jedna na drugu: bez struje, vode, osnovnih pretpostavki za život dostojan čovjeka, hiljade povratnika jedva preživljava. No, Jasmin Halimić iz sela Otricevo, kraj Rogatice, razlikuje se od drugih po snažnoj želji da, pored svih nedaća, ostane na svom ognjištu. Jedina želja mu je da ima plastenik, kako bi mogao prehraniti sebe i majku Šahu.
Jasmin Halimić i njegova majka Šaha, vratili su se u selo Otricevo, kraj Rogatice, odmah nakon završetka rata. Od porodične kuće i velikog imanja, zatekli su samo zgarište i ruševine. Skoro 10 godina im je trebalo da obnove imovinu i usele u kuću. Od 25 porodica, koje su prije rata živjele u Otricevu, vratilo se samo šest. Jasminova želja da se vrati i da nastavi život tamo gdje je rođen, bila je veća i od neimaštine, ali i od nerazumijevanja nadležnih da se povratnicima, kako bi nastavili život, mora pomoći:
„Donacija nije bila dovoljna. Mogao sam da sazidam samo jedan sprat. Ostalo sam dovlačio sam, iz starih zidina i ruševina. Nisam mogao oluke staviti. Ne radim nigdje, tako da nemam para da to uradim. Mogao bih držati stoku, da sam pokušam nešto raditi, ali nemam para da je kupim, nemam nikakve zarade. Živimo od majčine penzije. Ovdje je život vrlo težak.“
Prije rata, Otricevo je imalo struju. Danas Jasmin i Šaha žive uz svijeću i šporet na drva. To im je – kažu – i najveći problem:
„Ložim vatru da bih kuhala. Otkuhavam odjeću, perem… Vode ima. Ali da nam uvedu struju, to bi nam mnogo olakšalo život.“
Dok nisu napravili kuću, živjeli su u srušenoj zidini, u dvorištu, u koju su – kaže Jasmin – često noću znale ući i zmije:
„Kad smo se vratili, ovdje nije bilo ništa. Živjeli smo u srušenoj zidini šest-sedam godina. Sad imamo kuću i lijepo nam je. Ovdje volim živjeti, ovdje sam se rodio, otac mi je ovdje živio i živjet ću i ja.“
Iako se bave poljoprivredom i tako pokušavaju preživjeti, to nije dovoljno. Jasmin će reći da mu je jedina želja da napravi plastenik, kako bi sam mogao zaraditi koru hljeba. Obraćao se na nekoliko adresa, no niko nije imao razumijevanja za ovog mladog čovjeka, koji svoju budućnost i sreću jedino vidi u životu u svom rodnom Otricevu.
„Plastenik bi mi bio velika stvar. Uzgajao bih povrće i prodavao. Makar nešto bih uspio zaraditi. Nemam nikakva primanja.“