Drago mi je da ovdje mogu pisati o mom prijatelju Muzaferu i bicu nadasve sretan da bar na taj nacin ne zaboravimo momke koji su nam mnogo znacili i sa kojima smo proveli najljepse dane mladosti a dali su zivote za nas.
Za mene je Muzafer bio olicenje karaktera, covjecnosti i prijateljstva. Ponekad malo ljut, sto bi mi rekli “tersali”, ali nikad da bi nekom ucinio ni najmanje zla. Mnogo toga bi se o njemu moglo reci, mnogo toga ispricati ali tesko se ponekad i sjetiti tih lijepih zajednickih trenutaka provedenih u Rogatici. Uvijek se pitam sto bas njih,,, ko da su birali najbolje medju nama.
Rahmetli Muzafer Jahic je rodjen 14.03.1969 godine u selu Kalimanicima, babo Arif i majka Emina. Od brace imao je Mehu koji je umro prije tri godine i ostale su mu cetiri djevojcice iza njega.
Jedan brat mu je mislim jos u Njemackoj i zove se Atif a drugi Mustafa je u Sarajevu. Imao je sestru Musu i mislim da je i ona u Sarajevu sa djecom. Zavrsio je srednju skolu za elektronicara, u JNA je bio u skoli rezervnih oficira u Bileci.
Zivio je sa roditeljima u Kalimanicima i bio momak koga ne drzi mjesto . Pun energije, elana, optimizma i svega onoga sto cini jednu ljudsku velicinu. Volio je praviti sale i biti zabavan medju rajom. Nije volio da ga neko “pegla” , da ceka, da se svadja. Svi koji su ga poznavali bio im je kao zraka vedrine kad su tuzni i neraspolozeni.
Nikad necu zaboraviti sijela kod njega u Kalimanicima,,, zima, nalozen sporet,,, vatra pucketa a u sporetu krompirove kriske, na stolu domaci sir, luk prekrizen nacetvero, suho meso i domaca rakija. Sjedeljka po cijelu noc, Mesko, Bogi, Zaga, Naima, Samija, Doktor, Dino, ja itd,,,
Vozio je crvenu “peglicu” a posle toga Ladu 1600 smedje boje. Zvali su ga Muzur a mi u raji Hamo, od milja. Nije bio ozenjen. Kako sam uspio saznati poginuo je kod sela Kuti blizu Kaljine. Ekshumiran je poslije rata i sahranjen u gradskom groblju Vlakovo.
Neka mu dragi Allah podari lijepi dzenet i da se uvijek sjecamo naseg dragog Hame.