U pozaru ratnom, mnogo ljudi nesta, promjeni se lice meni dragog grada, izbrisa se osmjeh rukom nekog gada. Puno dobrih ljudi nestade u ratu, puno dobrih ljudi al’ je jedan Sakib Colic – Badza, i ponosno kazem “To majka vise ne radja”.
To majka vise ne radja!
Eh kad bi pluca bila k’o Bosna golema, pa uzdahom da ih ispunim, da li bi mi lakse bilo?
Eh kad bi oci bile rijeke ponornice, pa kad se isplacem da suza vise nema, da li bi mi lakse bilo?
Eh kad bi srce bilo ugaseni vulkan sto je nekad davno izbacio sva osjecanja iz sebe pa sad sjedi u svom miru nicim ne taknuto, da li bi mi lakse bilo?
Eh kad bi se proslost ugasiti mogla ko kad ljudi rasbjesnjali pozar utisaju, da li bi mi lakse bilo?
Ne bi!!!
Jer mala je Bosna spram uzdaha moga kad se sjetim ja Sakiba svoga i ni jedna rijeka presusila ne bi kad bi znala za kim oci moje placu i svi vulkani na ovome svijetu bljuvali bi vatru da pokazu mrznju ka dusmanu koji od mene ga ote i odvede putem kojim mrzim proci. Putem gdje tragovi ostavljeni nisu, putem sto ubija svaku nadu moju da cu jednog dana pored groba stati, proucit fatihu, za dusu covjeka sto ga Badzom zvase.
U pozaru ratnom, mnogo ljudi nesta, promjeni se lice meni dragog grada, izbrisa se osmjeh rukom nekog gada. Puno dobrih ljudi nestade u ratu, puno dobrih ljudi al’ je jedan Sakib Colic – Badza, i ponosno kazem “To majka vise ne radja”.
Neka ti je vjecni rahmet moj Sakibe i nek ti dusa nadje zasluzeni mir, gdje god da je.
