Vrijeme je godišnjih odmora, vrijeme kad ljudi idu prema moru, planinama da odmore dušu,da zaborave tešku avakodnevnicu. Ali ima ljudi koji odlučiše da posjete svoj rodni grad,susret sa njima je uvijek veliki događaj. Moj susret sa Fikrom, Kazom, Arminom Mehmedovićem, Samirom Kulićem je zbilja nešto što je za respekt i pamćenje. Ali ovaj susret, koji se desio danas, i dok pišem ove riječi, pod velikim sam dojmom i impresijama. Vrlo je teško napisati i iskazati svoja osjećanja,sreću i zadovoljstvo. Danas sam nakon 18 godina sreo i vidio našeg sugrađanina iz Podljuna Zijada Lihića, sina Rogatičke legende rah. Avde Lihića-Lambe.
Rogatica, utorak 14.07.2009.godine
Vrijeme je godišnjih odmora,vrijeme kad ljudi idu prema moru,planinama da odmore dušu,da zaborave tešku avakodnevnicu. Ali ima ljudi koji odlučiše da posjete svoj rodni grad,susret sa njima je uvijek veliki događaj. Moj susret sa Fikrom, Kazom, Arminom Mehmedovićem, Samirom Kulićem je zbilja nešto što je za respekt i pamćenje.
Ali ovaj susret,koji se desio danas,i dok pišem ove riječi,pod velikim sam dojmom i impresijama. Vrlo je teško napisati i iskazati svoja osjećanja,sreću i zadovoljstvo.Danas sam nakon 18 godina sreo i vidio našeg sugrađanina iz Podljuna Zijada Lihića,sina Rogatičke legende rah.Avde Lihića-Lambe.Nekad negdje zapisah,da je ovaj svijet cvijetna bašća,jedan cvijet jedan život,jedan miris jedna sudbina.I tako je to,potvrđeno u mnogo slučajeva.
Tako je ova priča upravo na tom fonu.
Stigao je naš Zijad sa suprugom Curom rođ. Karić,mojom komšinicom iza Hrida, sa svojim sinovima Elvisom i Kemalom. Oduševljen što je nakon toliko godina došao u svoj rodni grad, svoj Podljun,da zijareti mezar svoje majke rahmetli Đule. Mnoga mi je pitanja postavio na koja neznadoh odgovoriti. Dok smo razgovarali,evosirali uspomene iz djetinjstva,naše mladosti,njegovi sinovi Elvis i Kemal su išli i šetali Rogaticom. I ako su rođeni u Rogatici,nisu znali mnogo o svome gradu,pa su dosta vremena ostavili obilazeći ga jer su kao mali otišli iz svoga grada mnogo daleko. Ovaj naš susret su iskoristili da što više saznaju o rodnim gradiu i Rogatičanima.
U jednom momentu momčina Elvis se obrati svojoj majki Curi sa riječima: “Moja mama, kako su babo i Zambi isti ko da ih je jedna majka rodila,vidiš ti kako oni pričaju i nadopunjuju se i imaju iste pokrete ruku i nogu i isti smisao za humor.”
Elvis je bio iznenađen takvim stvarima i onda su mu roditelji objasnili da smo skupa rasli i da se super dobro poznajemo. Djeca su svoju dušu napunila i puna utisaka nas pustila da dalje mi stariji razgovaramo upijajući svaku našu riječ. Prvo što je Zijad primjetijo je da nema Rogatičana puno,da su u čaršiji nepoznati ljudi,došli igrom sudbine kao što je i on tom igrom dospio sa svojom porodicom u Ameriku.
Za par sati koliko je trajalo naše druženje je prošlo tako brzo kao dlan od dlan. Bile su tu zgode i nezgode Rogatičke raje,a bilo je i suza za izgubljenom rajom. Moram se vratiti,kosti mojih rahmetlija me opominju,moram naći amidžu rahmetli Lilu,ima još dosta toga što za svoga života treba da obavim, u svom Podljunu, govori Zijad drhtavim glasom.Znam da je Zijad bio emotivac,ali konto sam da je udaljenost od rodnog grada,novi način života, vremenska distanca promijenila mog jarana iz djetinjstva,ali nije,prevario sam se. Prošle godine 28.06.2008.godine bila je dženaza njegovoj majki Đulesmi (Đuli) na mezarju Zahrid, nije mogao da dođe ni on niti stariji brat Muaz da sahrane majku,ali eto bila je sestra Maida i obavila sve to kako je trebalo, i ovom prilikom se zahvaljuje svojoj Majdi svom zetu Lali i iskrenom prijatelju iz Čačka Milisavu.Što ti je sudbina nas četvero djece na četiri strane svijeta govori Zijad i nastavlja: Ako Bog da 23.07.2009 godine ćemo podići nišane našoj majki Đuli i obilježiti njen mezar da se zna gdje leži i zuzetna majka, majka heroj,to je naš dug i dok živimo vodićemo računa o svojim rahmetlijama,a tu obavezu ćemo prenijeti na ova mlađa pokoljenja da nesmiju zaboraviti svoj korijen i svoje rahmetlije. Da dragii Allah da da moja majka i moj babo rahmetli uživaju u đenetskim ljepotama. Amin
Ovom prilikom selam i pozdravlja svoga brata Muaza i njegovu porodicu u Americi,sestru Zehru u Njemačkoj,sestru Maidu i njenu porodicu u Čačku kao i porodicu našeg prijatelja Milisava. Došao je Zijad sa svojom porodicom da nas posjeti,došao je da riješi problem sa ličnim dokumentima,došao je da preda dokumentaciju za rekonstrukciju kuće u Podljunu. Ne mislim ja, nastavlja dalje Zijad u Americi umrijeti još koju godinu i ako Bog da u svoj Podljun u svoje na svoje.Ispratih svog jarana iz djetinjstva sa porodicom put Sarajeva,ali već sledeće sedmice je novi susret.
