Uzgojni cilj matične ergele Borike 1895.g. bio stvoriti idealnog konja za oplemenjivanje bosansko brdskog konja. Prema tome,u stvaranju takvog konja učestvovala je Austro-Ugarska monarhija sa svojim najboljim konjima iz svojih najboljih ergela (Babolna, Radautz i poljska ergela Slawuta). Ergela Borike je od 1895.g. počela uvoziti punokrvne konje iz Sirije, sve do 1919.g. kada su ubacili čistokrvnog šagija pastuha 19 Šagija X-XII kojeg su pripuštali na punokrvne i polukrvne arapske kobile. Kasnije je Hrasnica u svojim djelima naveo još neke konje koji nisu bili čistokrvni,a ciljano su se pripuštali na taj uzgoj.
Ekstremni uvijeti na ergeli (niske temp. do -40, vukovi, medvijedi, duge zime, malo hrane) nisu bili pogodni za opstanak i kvalitetni uzgoj čistokrvnog pustinjskog konja, pa je zbog toga veliki broj uveženih konja iz Sirije obolio i uginuo, zato su ubacivani i “nečisti” konji iz najboljih Evropskih ergela. Nakon 110.g. uzgoja konj je ostao fenotipski identičan izvornom arapskom konju. Kvaliteta te naše genetike je dokazana tako da je parenjem u srodstvu dobiven najbolji i najljepši materijal- dokaz 100-godišnjeg kvalitetnog selekcijskog rada. Nakon svega stvoren je vrlo lijep, čvrst, otporan i izdržljiv arapski konj, koji je vrlo cijenjen i izvan naše zemlje, što govore podaci o velikom broju prodanih konja u Njemačku i šire nakon II. svijetskog rata. Imamo priliku da sačuvamo ovaj hvale vrijedan uzgoj, jer je Hrvatska jedina šansa za opstanak te genetike.
Mi kao takvi, želimo se samo dokazati u sportu i van naših granica, a Svijet nek nas svrsta gdje god želi, a mi smo svijesni kakvog arapskog konja imamo!
Od 20-tih godina prošlog stoljeća Evropa je počela razmišljati o izložbama arapskih konja, odnosno o uzgoju izložbenih arapskih konja. Od tada je sudbina i budučnost arapskih ratnih konja krenula “krivim” smjerom. Od pravih čvrstih, otpornih i vijernih ratnih konja počeo se stvarati atraktivan, lepršavi show konj. Prestalo se voditi računa o kvaliteti kopita, karaktera, uporabnosti konja. Počelo se pariti samo lijepo s lijepim, bez obzira na sve ostale karakteristike. Težilo se samo malim,suhim,glavama sa konkavnim profilom. Zbog toga su se kod izložbenih konja izgubile performanse trkačeg konja (zbog udubljene nosne linije smanjuje se direktan protok zraka, koji je za trku itekako potreban).
Nedavno je jedan šeik poručio evropskim uzgajivačima arapa: “JEDINO ŠTO JE ORGINAL ARAPSKO NA VAŠIM KONJIMA JE OGLAVINA!”
Danas se razlikuju u arapskom konjskom svijetu trkači konji, izložbeni konji, endurance konji, koji jedni s drugima nemaju nikakve veze. Kako se razlikuju po upotrebi, tako se razlikuju i po eksterijeru.
Naš arapski konj koji je uzgajan više od 110.g. u uvjetima koje smo naveli prije, ostao je nepromjenjen i izgledom i karakterom, s time da je očeličen u uvijetima koji nisu nimalo slični onima u njihovoj pradomovini.
Svima onima koje detaljnije zanima nastanak našeg arapskog konja preporučamo “bibliju” NAŠ ARAPSKI KONJ (1932.g.) dr.ing.Grković Milan, te u dijelima i radovima F.Hrasnice i A.Ogrizeka.
Borički arapski konj je stvaran isključivo na brdskim i planinskim terenima Bosne i Hercegovine, pa se zbog toga noseči na svojim leđima jahače i vojni teret razvio u vrlo snažnog jahačeg konja. Kao jahači vojni konj je ispao iz upotrebe jer je Evropa tražila višeg modernijeg konja. Krajem XIX. i početkom XXst. konj je kao ratno sredstvo polako počeo gubiti funkciju, zamjenjen je modernijom ratnom mehanizacijom. Pa su konji u vojnoj službi preuzeli ulogu paradnog konja ( u tipu konja trakenerske pasmine). Ipak je na području bivše Juge zadržan bosansko brdski konj i arapski konj kao vojni tovarni i jahaći konjsve do 60-tih godina XXst..
Uvid u to s kakvim se problemima morao nositi uzgoj arapskih konja daju i A.Ogrizek i F.Hrasnica u svojoj knjizi «Uzgoj konja»:
