Bajram se ne može dočekati u kolibi koju imaju u svom selu, pa su on i supruga Dudija danas s djecom u Sarajevu. Ipak, misli lete decenijama unazad, kada je u Brčigovu bilo 75 kuća i bajramska radost u Rogatici bila prisutna na svakom koraku. – I za vrijeme Kraljevine, kao djeca, radovali smo se isto kao i sada. Uvijek se spremala bolja hrana. I slatko. Bombona nije bilo, nego šećerke se one šarene dijelile – sjeća se Hajdar Muslić i priča nam kako se tokom ramazana vrijeme iftara oglašavalo pucnjem topa iz Goražda, koji bi djeca nestrpljivo iščekivala.
Nema hajra sve dok Srbi ne kažu istinu o tri rata
Muslić pamti dva svjetska rata i vrijeme kada su sporove među ljudima i druge pravne stvari rješavali mahalbaše i knezovi…
18.09.2009. 12:30
Hajdar Muslić rado bi Bajram čekao u Brčigovu kod Rogatice, tamo gdje je rođen prije 79 godina.
– Čovjek može živjeti gdje god hoće, ali nikada ne zaboravlja mjesto gdje je rođen. Kada bih jeo jedan obrok, a u Sarajevu imao tri, ja bih opet volio ovdje. Ovdje mi je slađa glavica luka s komadom hljeba nego meso i štruca u Sarajevu – kaže nam Muslić.
Izbori 1939.
No, Bajram se ne može dočekati u kolibi koju imaju u svom selu, pa su on i supruga Dudija danas s djecom u Sarajevu. Ipak, misli lete decenijama unazad, kada je u Brčigovu bilo 75 kuća i bajramska radost u Rogatici bila prisutna na svakom koraku.
– I za vrijeme Kraljevine, kao djeca, radovali smo se isto kao i sada. Uvijek se spremala bolja hrana. I slatko. Bombona nije bilo, nego šećerke se one šarene dijelile – sjeća se Hajdar i priča nam kako se tokom ramazana vrijeme iftara oglašavalo pucnjem topa iz Goražda, koji bi djeca nestrpljivo iščekivala.
Preživio je Hajdar dva rata, u kojima je gubio najbliže. Sjeća se i vremena kada su sporove među ljudima i druge pravne stvari rješavali mahalbaše i knezovi, današnji vijećnici.
– Mahalbaša je bio Jakub Šljivo. On je prijavljivao rođene i odjavljivao mrtve. On ti je bio sve. Nisi trebao otići u sud, on što ti je rekao, zakon je bio. A kod Srba je bio knez Jovan Rajak – sjeća se Muslić i nastavlja priču o zanimljivim izborima 1939. godine:
– Pred sami rat Grujo Jevđević iz Prače i Ragib Čaplja iz Rogatice kandidovali su se za odbornike. Grujo je davao po dvoje opanke fašnjake, kožne, na svaku porodicu i po sto kila “nutmera”, bijelog brašna. A Ragib je davao 50 kila i po jedne opanke ko za njega glasa.
Opanci i putevi
Pobijedio je Ragib, zahvaljujući dobroj reklami u kojoj je koristio i prvi zvučnik u Rogatici.
– Sajko Alić bio je poduzetnik kada se pruga kopala. Imao je jednog koji je bio zadužen da iznad njega maše da muha na njega ne bi pala. Kada pođe u Rogaticu, u jedan fijaker stavi štap, u drugom je Sajko, a u trećem fes – kaže Hajdar.
Nastavlja prepričavati razgovor s jednog od sijela u Brčigovu, na kojem Sajko ljudima govori o “čudu neviđenom”, maloj kutiji iz koje neko “krupno” govori.
– Sanduk mali, pribijen na drvo, a u njega zatvorili čovjeka. I viče da glasamo za Ragiba Čaplju, jer će biti povoljniji za muslimane od Gruja – opisuje Muslić.
Ni danas, zaključuje, nije mnogo bolje, jer se pred izbore, umjesto opanaka, obećavaju kuće i putevi, a umjesto “nutmera” dijele paketi.
– Gledajući ove što nas vode, nema hajra ovoj zemlji. Nema napretka sve dok Srbi ne kažu istinu. I o Prvom, i o Drugom svjetskom, i o ovom ratu – kaže Hajdar Muslić.
Titina država
Preživio je Hajdar Muslić i Kraljevinu, u kojoj je nosio opanke i pantalone od sukna, ispratio ustaše koji u Jasenovac odvedoše veliki broj komšija i rođaka, te Titinu državu.
– U Titinoj državi bilo je gore nego za vrijeme kralja. Zakrpa na zakrpu. Kada pantalone na plot objesiš, hoće da ga obore – priča Hajdar.
avaz